Klapa u dijaspori: Klapa "Zvonimir", Vancouver, Canada

NACRTAK/ABSTRACT

Zadatak je ovog rada upozoriti na ulogu klape i klapskog pjevanja kao kulturološki značajnog fenomena u dijaspori, na primjeru klape "Zvonimir" iz Vancouvera. Metodološka okosnica pristupa klapi i klapskom pjevanju u dosadašnjim etnomuzikološkim radovima usmjerena je prema glazbenoj komponenti, odnosno izvorima, repertoaru, klapskom nastupu ili glazbovanju kao izrazu identiteta. Društvenu komponentu ili sociološki pristup smatram važnim pristupom u proučavanju klape u dijaspori. Razlozi koji dovode do nastanka klapa u dijaspori su kompleksniji nego kod klapa u Dalmaciji. Dok u Dalmaciji glazbena komponenta ima značajniju ulogu, društvena je komponenta osnovni pokretač klape u dijaspori i stoga ju je potrebno promatrati podjednako i kao muzikološki i kao sociološki fenomen.

Klapsko pjevanje u dijaspori nije izolirani fenomen, pojavljuje se na tri kontinenta gdje prebivaju veće zajednice hrvatskih iseljenika: u Australiji, Americi i Europi. Činjenica je da veće mogućnosti za nastajanjem i njegovanjem klapskog pjevanja postoje u zajednicama koje svoje podrijetlo vuku iz dalmatinskih krajeva, ali to nije glavni preduvjet za nastanak klape. Zbog slabih odnosa i veza emigracije i bivše države (SFRJ), u dijaspori nije bilo sistematskog praćenja folklornih događanja, pa tako ni klapskog pjevanja. Jedina dokumentirana veza je sudjelovanje klapa iz dijaspore na Omiškim Festivalima. Na Festivalu 1983. nastupila je klapa "Dalmacija" iz Sydneya, Australija, a slijedeće 1984. godine nastupila je klapa "Zvuci Dalmacije" iz Pertha, Australija. Od 1993. godine redovito na Festivalima nastupa klapa "Chorus Croaticus" iz Berna, Švicarska. Važno je napomenuti da su klape iz Australije pjevale izvan natjecateljske konkurencije, dok se klapa iz Švicarske ravnopravno natječe s ostalim klapama.

Zašto uzimam klapu "Zvonimir" iz Vancouvera kao primjer klape u dijaspori?

Klapa "Zvonimir" je jedina organizirana klapa hrvatskih iseljenika za koju znam da djeluje na sjevernoameričkom kontinentu. Od 1989. do kraja 1996. godine bio sam stručni voditelj klape "Zvonimir". Imao sam priliku pratiti promjenu odnosa članova klape prema klapi i klapskom pjevanju i njezinu transformaciju od tipično tradicionalne klape do moderne Festivalske klape. Tokom promjene članovi su shvatili važnost scenske prezentacije klapskog pjevanja koja je postala primarni cilj klape. Osim prisustvovanja probama i nastupima bio sam nazočan čitavom nizu lokalnih događanja i običaja u kojima klapa sudjeluje. Samo mišljenje pjevača o klapi, pjevanju i ulozi klapskog pjevanja u njihovom životu, spoznao sam kroz niz individualnih razgovora s članovima klape.

ORGANIZIRANO PJEVANJE MEĐU HRVATIMA U VANCOUVERU, KLAPA "ZVONIMIR"

Organizirano pjevanje hrvatske zajednice u Vancouveru ima već stanovitu tradiciju. Kao i kod većine hrvatskih zajednica na sjevernoameričkom kontinentu prvi oblici organiziranog pjevanja povezani su uz aktivnosti župske zajednice. Crkveni pjevački zbor Hrvata iz Vancouvera osnovan je početkom šezdesetih. Izgradnjom crkve Presvetog srca Marijina (1969.) zbor dobiva stalne voditelje (časne sestre), prostorije za vježbanje i priliku da nastupe svake nedjelje za vrijeme misnih slavlja. Osim velikog crkvenog zbora, pri župi djeluje i dječji pjevački zbor koji također pjeva na jednoj od nedjeljnih misa. Članovi dječjeg pjevačkog zbora redovito nastavljaju sa pjevanjem, plesanjem ili sviranjem u jednoj od pet folklornih skupina koliko ih aktivno djeluje u gradu Vancouveru i okolici.

Godine 1971. nakon burnih političkih događaja u Hrvatskoj, u Vancouveru se osniva Društvo prijatelja Matice Hrvatske (DPMH) s ciljem da u tom dijelu Kanade očuva hrvatski jezik i kulturu, te da kroz pjesmu, sliku, pisanu riječ i stručna predavanja svojim kanadskim sugrađanima prezentira dio hrvatske kulture. Rad društva je podijeljen po sekcijama. Pjevačka sekcija društva, koja danas djeluje kroz mješoviti zbor "Zvonimir", također je osnovana 1971. godine s osnovnim ciljem da nastupa prigodom proslava u hrvatskoj zajednici. Najvažnija aktivnost DPMH je organizacija tjedna hrvatske knjige, koja se tradicionalno održava u mjesecu studenome. Uz izložbu hrvatske knjige organizira se niz predavanja uz obaveznu prisutnost uglednih kulturnih djelatnika iz domovine ili dijaspore.

Godine 1979. na inicijativu nekolicine pjevača zbora DPMH, koji su ujedno i članovi crkvenog pjevačkog zbora, osnovana je klapa "Zvonimir". Prvi službeni nastup klapa je imala upravo na tjednu knjige 1979. godine. Na svečanoj akademiji povodom otvaranja izložbe knjiga zapjevali su nekoliko dalmatinskih pjesama obučeni u mornarske majice na sceni koja je za to bila posebno okićena ribarskim priborom i alatom. Osim za potrebe DPMH i privatnim druženjima, klapa je nastupala i na skupovima hrvatske zajednice u gradu Vancouveru. Na tim skupovima nisu bili baš najbolje prihvaćeni. Nastup i tehnička pripremljenost nisu zadovoljavali ukuse tamošnje publike. Dolaskom stručnog voditelja promjenio se stav prema nastupima. Kad su bolje uvježbali repertoar i scenski sigurnije nastupili, onda se i reakcija lokalnog auditorija poboljšala. Dakle, biti prihvaćen od svoje šire zajednice najteži je razvojni pomak većini amaterski organiziranih grupa, pa tako i klapa. Reagiranje članova hrvatske zajednice u Vancouveru evoluiralo je od osjećaja odbojnosti do potpunog prihvaćanja i divljenja .

Iz razgovora sa članovima klape razabire se da je presudnu ulogu u pokretanju klape imao njen najstariji član Josip-Joze Cvitanović (1915.), porijeklom iz Sumartina na Braču. Kako bih što bolje ilustrirao njegovu ulogu u osnivanju klape, te osobno pjevačko iskustvo, donosim kratak izvod transkripcije jednog od razgovora koje sam vodio s gospodinom Jozom (Ćaleta, 1993, vrpca br. 03):

JĆ: Ignacije (Borović) mi je napomenuo da bi se vi znali sastati i zapjevati pjesme od Velikoga tjedna i prije nego je klapa počela?

JOZE: To bi bio Zdravko (Kažulin) osobito, Vinko (Cvitanović) je isto to volio, Petar (Cvitanović) nije toliko bacela, ali Vinko, Zdravko Tomislav (Borojević) i ja, mi bismo to pjevali.

JĆ: Oni svi spominju da ste vi bili taj koji je pokrenuo klapu ovde?

JOZE: Je, ja sam.

JĆ: Kako je to bilo?

JOZE: Onda ti je bilo to u Petrovu (Cvitanović) kuću u West Vancouveru, tu smo se našli nikoliko puta. Kad je napravija veću kuću onda smo i tamo pivali, onako zapivali po našu. Onda sam ja pridložija šta ne bismo mi ovako nešto kao klapa počeli pjevat pa da dolazimo malo kod jednog malo u drugega. I tako je to počelo i to se nastavilo do dana današnjega.

JĆ: Vi ste im davali pisme koje će pivati?

JOZE: Tako je.

JĆ: Dakle, Vi ste...

JOZE: Ja sam bija onaj koji je to sve skupa pokrenuo!

JĆ: Jesu li oni znali te pisme od prije?

JOZE: Jesu, ali o tome nisu vodili računa, nije to ima ko pjevat.

JĆ: "Milki pod prozor" (primjer br. 3) je bila jedna od prvih koju ste zapjevali?

JOZE: Ta je pjesma pokrenila ove druge pjesma.

JĆ: Što se još uz to pjevalo?

JOZE: Razne pjesme, evo stavimo reć,(pokazuje mi spisak pjesama koje je prije našeg razgovora sam izradio) oto su ti sve serenade, a ovo ovamo su zborske pisme. A ima ih još dosta zborskih ali ne može mi sad doći na pamet.

JĆ: Koja je ovo pisma "Ja ne znam što je majka mila"?(primjer br.1)

JOZE: Nije to serenada, to je mene učio fra Leonardo pokojan.

JĆ: Kako ide ova pisma?

JOZE: (pjeva pjesmu) On je mene naučija pivat puno pisama, naučija me i onu "Rasti rasti ružo mala". [primjer br. 2(pjeva)]

JĆ: Ko bi iša u serenade?

JOZO: U serenade bi iša neki, dakle, Ante Kažulin, Ivo Jurić koji je u Tacomi tamo, onda još Ante Šerventić, naš četiri pet... Ovi drugi se nisu oduševjavali za to. Ali mi smo zato odili na Selca u serenadu.

JA: Onda bi Vi to složili...

JOZO: Bili bi šekondi, digod baritoni.

JA: Ovi su ljudi sigurno u zbor pivali?

JOZO: U zboru su svi pjevali.

JA: Sigurno su te pjesme tamo i naučili?

JOZO: Nije, ja sam puno s ovin Anton Šerventićen pjevao puno i sam. Mi bi znali dikod i do tri ure po ponoći pivat, od gušta.

JA: Jeli on još živ?

JOZO: Je, je živ je, ali su mu 84 godine. Više star čovik, ali za zapivat ne boj se.

JA: Ova pjesma "Zaljubljen sam draga ja u tebe davno"?

JOZE: To san ja čuo davno, kad sam bio u vojsci, to je bilo '36 godine doli u Kumboru, Boka Kotorska. To je donijo neki Zagrepčanin, nika nesrića, majko moja mila koji je to bija đaval. Odma su ga podoficiri uzeli. Nikad ni na stražu, ni ništa, nego je stalno piva. (pjeva pjesmu)

JĆ: I tu bi pismu zapivali kad bi išli u serenadu?

JOZE: Je, ova je bila jedna od udarnih. Ja san ti puno pisam naučija u vojski. Ovi Zagrepčanin je pjeva, a to je mene interesiralo. Onda sam bio samo 21 godinu. I to bi ti ja odma slikava. A da me pitaš što sam ija malonprin neznan. Evo u Vinka (Cvitanović) je jedna knjižica za mrtve, nokturan kad su, stavimo reć, pogrebi ili Božić. Ja ti to sve znam napamet samo me prati i kaži mi prvu rič kako dolazi. Bio sam uvik dobar za zapjevat.

SUMARTIN

Joze Cvitanović nije jedini član klape koji je iz Sumartina na Braču. Njegovi sinovi Petar (1943.) i Vinko (1947.) su također članovi klape "Zvonimir". Zdravko Kažulin (1936.), brat mu Josip Kažulin (1938.) te njihov stric Veljko Kažulin (1925.) također su rođeni u Sumartinu, isto kao i Tomislav Borojević (1951.). Dakle, pola članova klape "Zvonimir" dolazi iz iste sredine. To je i razlog što se svi razgovori na probama i pojedinačni razgovori s članovima klape osvrću na sadašnji i prošli život Sumartina s kojim su njegovi mještani izuzetno nostalgično povezani. Razloge ovakvom ponašanju vidim u činjenici da su svi oni pripadnici posljednjeg, trećeg emigrantskog vala iz Sumartina, prva generacija imigranata u Kanadi. Opće obilježje prve generacije emigranata je snažna emocionalna povezanost s rodnim krajem. Razgovori su se uglavnom vodili o obiteljskom životu, crkvenim običajima i fijerama, poznatim pojedincima iz mjesta te o brodogradnji i ribarstvu na koje su Sumartinjani posebno ponosni.

Povijest samog mjesta Sumartina prema zapisima datira od 11. studenog 1646. kada se grupa izbjeglica iz unutrašnjosti na čelu s fra Petrom Kubatom iskrcala na nenaseljenom predjelu nazvanom Vrhbrača. Do današnjeg dana su ostali jedini predstavnici štokavskog narječja na otoku Braču. Franjevci 1738. godine osnivaju samostan koji će odigrati značajnu ulogu u životu Sumartina. Andrija Dorotić i glasoviti Andrija Kačić Miošić bili su među franjevcima samostana u Sumartinu. Pod njihovim nadzorom osnovana je i škola, a ujedno su i zaslužni za bilježenje povijesnih događanja i svih važnijih društvenih zbivanja. Osim utjecaja na religiozni život mjesta imaju značajan utjecaj i na svjetovni život. U više navrata Sumartinjani, naročito Joze Cvitanović i Veljko Kažulin, u razgovorima spominju fra Leonarda Buljana. Za njegova osmogodišnjeg boravka u Sumartinu od 1929. do 1937. (Soldo, 1992b:205) osnovao je izvrstan crkveni zbor, oformio križarsku organizaciju, pokrenuo brojne kulturne manifestacije, pučka kazališna događanja i izvođenje liturgijskih drama. I J. Cvitanović i V. Kažulin su bili članovi zbora i organizacija koje je Buljan osnivao.

Iz svega navedenog bilo je predvidljivo da će Sumartinjani nastaviti sa svojom pjevačkom aktivnošću i u novoj sredini, posebice u Vancouveru, gdje je novi život našlo više od trideset sumartinskih obitelji.

RAZLIKE I PODUDARNOSTI IZMEĐU KLAPE U DALMACIJI I KLAPE "ZVONIMIR" U VANCOUVERU

Razlike i podudarnosti između klapa u Dalmaciji i klape nastale u Vancouveru pokušat ću prikazati kroz odgovore na pitanja - tko pjeva u klapi, što klapa pjeva i kako klapa pjeva, odnosno osvrtom na kategorije - članstvo, repertoar i izvođenje.

Članstvo

Svi članovi klape "Zvonimir" su muškarci, što odgovara tradicionalnom poimanju klapskog pjevanja. Važno je napomenuti da postoji bliska veza sa ženskim dijelom mješovitog i crkvenog zbora. Aenski dio mješovitog pjevačkog zbora - ženska skupina "Jele" - njeguje stil otvorenog prsnog pjevanja, a pretežito pjeva pjesme središnje i sjeverne Hrvatske. Repertoarski, muška klapa i ženska skupina se nadopunjuju i ujedinjuju u repertoaru mješovitog pjevačkog zbora.

Tipična dalmatinska klapa broji 4-8,9 članova. Klapa "Zvonimir" broji 14 pjevača. Koji su razlozi ovako velikom broj pjevača? Jedan od razloga je činjenica da je klapa "Zvonimir" za sada jedina klapa u Vancouveru i čitavoj zapadnoj Kanadi. Drugi razlog je povezanost obiteljskim vezama, naročito sumartinskog dijela klape. Iz razgovora s članovima se razbire da im broj ne predstavlja smetnju. Svako tko zadovoljava osnovne uvjete - da voli pjesmu, ima dobar sluh i pristojan glas - može postati član klape. Sve ovo navedeno zvuči krajnje jednostavno, no moja iskustva nisu baš takva. Kao voditelj klape, nekoliko sam puta pokušao uključiti članove koji su svojim pjevačkim sposobnostima mogli pripomoći kvaliteti zvuka klape. No, oni se nisu mogli uklopiti u društveni život klape, pa je to postao osnovni razlog da ne budu prihvaćeni.

Svi članovi klape "Zvonimir" razvili su svoje pjevačke sposobnosti u starom kraju. Prije dolaska u Kanadu svi su bili članovi pjevačkih svjetovnih ili crkvenih zborova te malih tradicionalnih klapa. Porijeklo članova klape nije imalo nikakav utjecaj za primanje u članstvo tako da u klapi osim Dalmatinaca pjevaju i dva rođena Zagrepčanina, te po jedan Hercegovac i Slavonac.

Razlika u pjevačkom sastavu između klape u Vancouveru i dalmatinskih klapa očituje se u broju glasova pojedinih dionica. Dalmatinska klapa je obično poznata po prvom tenoru. Klapa "Zvonimir" ima četiri pojedinca koji pjevaju glas prvog tenora. Nitko od tih tenora nema izrazito tenorske voditeljske predispozicije kao što su siguran glas ili sposobnost liderstva. Uz stručnu pomoć voditelja pojedini od ovih tenora su ipak u mogućnosti u nekim pjesmama samostalno otpjevati i voditi klapu.

Uobičajeno je da u dalmatinskoj klapi pjevaju pojedinci približno istih godina, dakle generacijski povezani. Godine pjevača u klapi "Zvonimir" su od trideset pa sve do osamdeset godina. Obiteljske veze, otac - sin, stric - nećaci, također su zastupljene. Svi pjevači su oženjeni i ekonomski situirani. Zanimanja i poslovni interesi članova klape su veoma različiti. Najviše je profesionalnih ribara (5) i brodograditelja (4), osim njih tu je i po jedan geolog, arhitekt, grafičar, modni dizajner i penzioner.

Repertoar

Repertoar klape "Zvonimir" ima nekoliko izvora. Prvi izvor su pjesme kojih su se J. Cvitanović i neki članovi klape prisjećali te ih s klapom uvježbavali pjevati spontano po sjećanju. Radi se o pjesmama koje su naučili pjevajući u lokalnim zborovima ili neformalnim klapama, ali i o pjesmama koje su naučili slušajući druge pjevače. Prvi od dva napjeva koja J. Cvitanović spominje u razgovoru (3-5), je izrazito solistički napjev "Ja ne znam što je majka mila". Kazivača je ovaj napjev naučio fra Leonardo Buljan, tadašnji sumartinski župnik.

Tekst tog napjeva nalazimo u solo pjesmi "Majka" koju je na stihove H. Badalića skladao J. Hatze 1898. godine. Napjev koji mi je pjevao J. Cvitanović je melodijski posve različit od melodije Hatzeove solo pjesme. Ima elemente koji nisu tipični za tradicionalno dalmatinsko glazbovanje (široki opseg, elementi kromatike, modulacija). Kazivač ga vjerojatno uključuje u svoj stalni repertoar zato što napjev pruža mogućnost pjevaču solistu da pokaže svoje tehničke sposobnosti, a J. Cvitanović je upravo takav pjevač. Joze Cvitanović nije znao tko je autor melodije koju mi je otpjevao.

Drugi primjer je napjev "Rasti, rasti, ružo mala":

Po kazivačevim riječima, ovaj se napjev pjevao kao serenada. Riječ je o popularnoj pjesmi s kraja prošlog stoljeća koju je na tekst Krste Pavletića skladao F. Vilhar-Kalski 1890. godine. Tekst i melodija kazivačeva napjeva vrlo su slični Vilharovom napjevu. Interesantna su odstupanja u melodijskoj liniji kazivačeva napjeva koja još jednom potvrđuju izuzetne pjevačke sposobnosti J. Cvitanovića i njegovu želju da ih pokaže.

Slijedeća dva primjera su transkripcije klapskih pjesama u izvođenju klape "Zvonimir". Pjesma "Milki pod prozor" je jedna od prvih pjesama koju je klapa izvela isto kao i pjesma "Zeleni se gaj". Večina članova klape poznavala je ove napjeve od prije, što je rezultiralo njihovom izvedbom na spontani klapski način bez notnog zapisa ili kako bi se to klapski kazalo pjevanje "na uho".

Drugi izvor pjesama čine one pjesme čiji su notni zapisi doneseni iz Hrvatske. Najviše su izvodili pjesme s jednostavnijim aranžmanima iz "Zbornika dalmatinskih klapskih pjesama" (1979,vol.1). Pjesme su u repertoar uvodili oni članovi klape koji su notno pismeni i služe se instrumentom (klavir) kako bi odsvirali melodije zapisanih dionica.

Treću skupinu pjesama obuhvaćaju pjesme koje sam uveo kad sam došao na mjesto stručnog voditelja. Osim klapskih aranžmana napisanih u skladu s mogućnostima klape, repertoar se proširio obradama popularnih melodija sa splitskih Festivala zabavne glazbe i izborom klapskih komponiranih pjesama. Selekciju pjesama su vršili sami pjevači, te su samo njima najdraže kompozicije ostajale na stalnom repertoaru. Repertoar klape danas broji preko stotinu različitih kompozicija.

Osim klapskih pjesama, klapa s naročitim zadovoljstvom izvodi čitav niz crkvenih pjesma. Klapski pjevači su i u Vancouveru nosioci crkvenog pjevanja. Posebno su im drage pjesme koje se pjevaju za vrijeme korizme i Velikog Tjedna. Korizmene se pjesme pjevaju kako su naučili u Sumartinu. Za primjer donosim napjev "Pred tobom, Bože":

Solo izvedbe Muke koje se izvode na Cvijetnicu i na Veliki Petak, u vancouverskoj hrvatskoj katoličkoj župi, prepuštene su dvjema obiteljima, Cvitanović i Kažulin. Uvijek postoji dogovor, ako Kažulini pjevaju Muku na Cvijetnu Nedjelju, onda Cvitanovići imaju tu čast na Veliki Petak. Obitelji same između sebe biraju svoga pjevača, a Jozo Cvitanović, kao najstariji i najiskusniji obilato pomaže u pripremi pjevača, te vrijednim savjetima za sam način izvođenja. Vrijedno je spomenuti kako je Jozo Cvitanović bio jedan od glavnih kazivača dr. Jerku Beziću, prilikom njegova istraživanja narodnog i crkvenog pjevanja otoka Brača 1969. u Sumartinu.

Izvođačka djelatnost

Glavni su oblik sastajanja pjevača klape "Zvonimir" pjevačke probe. Sve su probe unaprijed dogovorene isto kao i svi sastanci i obiteljska okupljanja. Klape u Dalmaciji imaju mogućnosti da spontano pjevaju koju klapa "Zvonimir" nema. Tempo života, radne obaveze i prostorna udaljenost između članova klape su glavni razlozi za nedostatak spontanosti kako u druženju tako i u pjevanju.

U želji da nadoknade potrebu za spontanošću sve probe i sastanke od osnutka klape organizirali su po privatnim kućama. Nakon probe uslijedila je obilna večera, gdje su domaćice imale priliku pokazati svoja kulinarska umijeća, spremajući uglavnom tipična dalmatinska jela. Ribe nikada nije nedostajalo, a svaki član klape uz to ima i domaće vino. Grožđe je za pravljenje vina preko hrvatskih trgovaca dolazilo iz Californije. Sam ritual pravljenja vina za naše je iseljenike vrlo značajan oblik održavanja tradicije.

Nastupi klape su, kao što sam u početku teksta naveo, bili rijetki. Mojim dolaskom na mjesto stručnog voditelja stvari se mijenjaju. Probe su postale redovite, najmanje jedan put tjedno. Postepeno se promijenilo i mjesto održavanja probi. Kako u Vancouveru postoji "Hrvatski kulturni centar", izgrađen 1986. godine, a uprava centra podržava sve kulturne aktivnosti hrvatske zajednice, tako su ustupili prostorije za redovito vježbanje i klapi "Zvonimir". Trajanje i broj probi se također postepeno povećavao, kao i sudjelovanje na javnim samostalnim i grupnim nastupima i Festivalima. Radost uspjeha ih je ujedno i prisilila da promijene stav prema vježbanju, od kojega su u početku zazirali. Po svome načinu rada, današnja klapa "Zvonimir" je tipična dalmatinska Festivalska klapa. Rezultati, kao nagrada za uporan i vrijedan rad, nisu izostali. Klapa je dobila brojne nagrade i komplimente za niz nastupa koje je održala u posljednih osam godina. Uz snimanja za kanadsku TV i radio, klapa je sudjelovala u projektu "Vancouver profile" na kojemu je pjevala uz predstavnike brojnih etničkih zajednica koje žive u gradu Vancouveru. Klapa "Zvonimir" je godine 1995. sa mješovitim zborom "Zvonimir" snimila samostalni CD "Pjevaj mi, pjevaj", a 1994. i 1996. godine kao dio mješovitog zbora "Zvonimir", na natjecanju koje organizira državna radio postaja CBC, dobila je nagradu za najbolji kanadski etnički zbor. Scenski i javni nastup članova klape "Zvonimir" predstavlja oblik iskazivanja hrvatskog kulturnog identiteta .

Klapa u kontekstu sjevernog američkog etničkog pjevanja

Iako je autohtoni fenomen dalmatinskog prostora, klapu "Zvonimir" treba smjestiti u geografske okvire na kojima nastaje i postaviti je u odnose s društvenom zajednicom u kojoj je nastala i s kojom koegzistira. Kako bih pojasnio odnose među etničkim zajednicama koje žive na sjevernoameričkom kontinentu, donosim kratak kulturno-povijesni presjek događaja na ovom kontinentu.

Do sredine 19. stoljeća glazba je u Sjevernoj Americi bila odjek umjetničke i folklorne tradicije zapadnoeuropskih zemalja. U prvom redu tu se radi o glazbenoj tradiciji Velike Britanije i Irske te u nešto manjoj mjeri Francuske i Njemačke. Krajem prošlog stoljeća milijuni emigranata iz istočne i južne Europe mijenjaju demografsku sliku sjeveroameričkog kontinenta, sa sobom donose svoju glazbu i svoje običaje, bogatu folklornu tradiciju. Kako je riječ uglavnom o emigrantima ruralnog porijekla - ratarima, stočarima, ribarima i zanatlijama, dolaskom u nove urbane sredine mijenja se njihov način života. Uloga održavanja starih običaja pa tako i tradicionalne glazbe postala je važan faktor u procesu održavanja identiteta. U prvoj je polovici ovog stoljeća među Amerikancima vladao negativan odnos prema emigrantima. Nastojanja da se emigranti amerikaniziraju sociolozi nazivaju "the melting pot theory". Nove se generacije emigrantske djece poticalo da napuste i prekinu veze sa starim krajem, sa svojim korjenima i običajima. Usprkos tome, mnoge etničke skupine uspjele su održati svoj identitet, u prvom redu zahvaljujući religiji i glazbi.

Kako američki etnomuzikolozi gledaju na događanja i pojave nastanka glazbeno tradicijskih fenomena na njihovim područjima?

Dugo vremena nisu primjećivali što se događa u njihovoj sredini. Dok folkloristi i etnomuzikolozi u Europi nastoje prikupiti i proučiti obilne tradicijske ostavštine svojih naroda, ta ista glazbena tradicija u Sjevernoj Americi je predmet zanimanja samo nekolicine etnomuzikologa, a kao po nekom pravilu, svi su oni svojim porijeklom vezani za etničke zajednice koje istražuju. Prvi ozbiljniji pokušaji istraživanja etničke glazbene tradicije nastaju nakon znanstvenih radova o etničkim zajednicama u drugim znanstvenim disciplinama (kulturna antropologija, povijest migriranja).

Allan Merriam (1955:1173) uočava da "antropolozi i etnomuzikolozi gotovo ne posvećuju pažnju tradicijskoj glazbi u američkoj kulturi". Bruno Nettl (1962:iv) je još određeniji kad tvrdi da se "folklorna glazba etničkih zajednica koje ne govore engleski jezik posebno ignorira". On sam je ponudio smjernice i upute za početak sistematskog ispitivanja vrijedne i nezanemarive građe brojnih etničkih grupa. U jednoj od zadnjih etnomuzikoloških sinteza Helen Myers (1993:453-454) također kritizira odnos prema istraživanju glazbe etničkih grupa u Sjevernoj Americi, ne dajući pri tom viziju poboljšanja odnosa u tom području etnomuzikologije.

Unatoč zanemarivom zanimanju znanstvenika za glazbene tradicije etničkih zajednica, postoje etnomuzikolozi koji su svojim teorijama i istraživanjima pridonjeli upoznavanju situacije na terenu. O samom organiziranom pjevanju etničkih pjevačkih skupina (tzv. singing societies), a u koje se klapsko pjevanje može svrstati, nastale su teorije i klasifikacije koje je vrijedno spomenuti. Moram napomenuti da većina etnomuzikologa koji se bave glazbovanjem etničkih skupina ne zna za postojanja klapa, zbog toga je i ne navode kao primjer u svojim klasifikacijama. Na temelju karakteristika koje autori daju, pokušat ću svrstati klapu u okvire organiziranog pjevanja etničkih pjevačkih skupina na sjevernoameričkom kontinentu.

Irwing Babow (Babow, 1954: 294) donosi zaključak da pjevačke skupine prvenstveno zadovoljavaju potrebe malog broja ljudi, stoga njihova uloga nije zadovoljavanje glazbenih ukusa većine članova etničke zajednice. Pjevačke skupine dijeli na četiri kategorije (Babow: 1955:243-246): nostalgičarske pjevačke skupine, ceremonijalne pjevačke skupine, kulturno indoktrinirane pjevačke skupine i protestne pjevačke skupine. Svim ovim skupinama neophodan je muzički obrazovan stručni voditelj koji je upoznat s repertoarom i folklornom tradicijom te etničke zajednice. Po Babowu, pjevačke skupine u većini slučajeva održavaju probe redovito (najmanje jednom tjedno) i nastupaju na raznim svečanostima nekoliko puta godišnje. Klapa "Zvonimir" po ovoj kategorizaciji spada u nostalgičarsku pjevačku skupinu (Babow, 1955:244) jer na repertoaru imaju isključivo pjesme koje su donijeli iz svoje domovine, a dostatan broj pjesama koje izvode upravo je vezan za svoju matičnu domovinu.

Značajno mjesto pjevačkih skupina u etničkoj glazbi primjećuje i Stephen Erdely (1979: 119-121). U svom pregledu etničke tradicijske glazbe u Americi, Erdely identificira istraživačke kategorije: liturgijska glazba, pučko pjevanje (folk singing), pjevačke skupine i instrumentalne skupine. Po njemu su pjevačke skupine centralna komponenta glazbenih aktivnosti etničke zajednice. Pjevačke skupine izražavaju muzičke vrijednosti i ukuse samih članova i cjelokupne etničke zajednice. Članovi ovih skupina su ne samo nosioci kulturnih nego i društvenih zbivanja u okviru svoje etničke zajednice. Erdely nadalje dijeli pjevačke skupine na 1) gradske amaterske pjevačke skupine koje izvode isključivo zborska djela (urban amateurs glee clubs), 2) pjevačke skupine istočnoeuropskih zemalja koje izvode svoju glazbu uz pomoć narodnih glazbala i 3) pjevačke skupine koje izvode a capella folklornu glazbenu tradiciju svoje etničke zajednice. Kao primjer ove treće skupine Erdely (1979: 118) spominje skupine pjevača iz Albanije koje po broju izvođača (8-12), vrsti nastupa (običajni i obiteljski skupovi te skupovi etničke zajednice), karakteru i načinu izvođenja podsjećaju na klapu i klapsko pjevanje. Erdely je svoja istraživanja radio na području Clevelanda gdje nije bilo klapa, ali navodi postojanje triju hrvatskih pjevačkih skupina, nažalost bez potanjih podataka.

Iz svega gore navedenog može se zaključiti da klape i klapsko pjevanje po svojoj glazbenoj i društvenoj funkciji spadaju u tokove glazbenih zbivanja etničke glazbe na sjevernoameričkom kontinentu. Kao potvrda za to može nam poslužiti i zanimanje drugih etničkih skupina za klapsko pjevanje. Na poziv raznih američkih folklornih udruženja autor ovog teksta već godinama održava seminare klapskog pjevanja. Interes za te seminare je iznenađujuće velik. Osim interesanata koji u svojim korijenima imaju i hrvatske krvi, na seminarima sudjeluju i osobe koje nemaju direktnih veza s Hrvatskom, ali ih jako zanima višeglasno tradicijsko pjevanje kao i sva popratna uzbuđenja koje pjevanje u klapi donosi.

ZAKLJUČAK

Iako je u pojedinim aspektima različita od klapa u Dalmaciji, klapa "Zvonimir" je po svom načinu organiziranja i po ciljevima vrlo slična klapama u Dalmaciji. Sudeći po ovome primjeru, klape u dijaspori su istinski nosioci ovog dijela šire hrvatske glazbene tradicije. Tradicija klapskog pjevanja je u novoj sredini prvo zaživjela a zatim nastavila svoj razvoj slijedeći pri tom principe koje razvija tradicija klapskog pjevanja u Dalmaciji. Stupanj popularnosti se ne može uspoređivati, ali možemo zaključiti da postoje paralelizmi - klapsko pjevanje popularno u domovini može postati popularno i u dijaspori. Ovdje mislim na sredine u kojima naše klape trenutno djeluju. Kao glavnu pomoć u širenju interesa za klapsko pjevanje vidim u "Omiškom Festivalu". Veza s organizacijom Festivala i mogući nastupi na Festivalu morali bi biti značajan poticaj postojećim i budućim klapama u dijaspori.