Tedi Spalato, splitski kantautor o novom albumu i dugogodišnjoj karijeri

Klapske pjesme konačno su dobile status koji zaslužuju

Nakon više od deset godina glazbenoga lutanja splitski kantautor Tedi Spalato konačno je, potkraj devedesetih, uspio pridobiti domaću publiku na svoju stranu. Njegov prvijenac "Dalmatinska pismo moja" prikazao ga je kao pjevača sklonog dalmatinskoj oštavštini, a prošlogodišnji nastup u Lisinskom, kao i prateći Live CD, promovirao ga je u prvu ligu dalmatinskih šansonijera. Nedavno je objavljen i drugi Spalatov studijski album "Kao da se vrime zaplelo u švere", na kojemu je uspio okupiti splitsku autorsku i producentsku elitu, predvođenu Gibonnijem, Marijanom Banom, Ljubom Stipišićem, Draganom Lukićem i mnogim drugima. Iako je album izdan gotovo istodobno s Gibonnijevim "Mirakulom", što je rezultiralo neizbježnim usporedbama u kritičarskim kolumnama, gdje je Spalato, očekivano, izvlačio deblji kraj, ljubitelji ležernoga dalmatinskog zvuka sigurno će novim Tedijevim ostvarenjem doći na svoje.

Uvijek kad završim snimanje albuma, imam osjećaj da je napravljen velik posao. Svaka je ploča drukčije iskustvo koje mi otvara neka nova pitanja i drukčiji pristup glazbi, tako da u karijeri jednoga glazbenika zapravo ne postoji nešto čime je on do kraja zadovoljan. Sveukupno gledajući, svojim sam albumom iznimno zadovoljan, a ponajprije zbog toga što sam imao sreću da oko sebe okupim jako dobre suradnike. Ploča je, ustvari, sretan spoj sitnih veza i kotačića.

Vaš je prvi album "Dalmatinska pismo moja" objavljen trinaest godina nakon premijernog izvođenja "Konobe" na Splitskome festivalu. Gdje ste nestali u međuvremenu?

Objavio sam jedan album 1990, "Gospode moj", u produkciji Orfeja...

Pa, ipak je iza vas poveća izdavačka stanka...

Da, ali to nije bila stanka u radu nego u medijskoj eksponiranosti. Iako nisam imao potporu nijedne diskografske kuće, u to sam vrijeme bio iznimno aktivan. Pisao sam glazbu za kazališne predstave i glumio u "Splitskom akvarelu" i "Maloj Floramy". To je razdoblje označilo i intenzivan rad s instrumentima i na vokalu, a ulazak u te je, što se tiče neke širine poimanja glazbe, dao veliko iskustvo.

Desetak godina nisam imao potporu niti jedne diskografske kuće, a nisam imao ni medijsku pratnju. To je razdoblje označilo moje intezivno bavljenje instrumentima i rad na vokalu. Na kraju je ispalo da mi je ta duga stanka bila potrebna i korisna

Što se tiče "Konobe", ona danas, iskreno govoreći, živi i bez mene. Ja sam samo čovjek koji ju je prvi otpjevao i ni jednoga je trenutka nisam prisvojio. Ta je pjesma sada opće kulturno dobro koje svi pjevaju. Nakon nje sam pokušavao nešto napraviti, ali vrlo bezuspješno. Te su godine konsolidirale neke stvari u meni i mislim da mi je duga medijska stanka bila i potrebna.

Najvažnije je da je čovjek općenito zadovoljan nekim svojim putem u glazbi. Uvijek postoje nekakve dvojbe i osjećaj da se nešto moglo i bolje napraviti. Ali to je napredovanje.

Danas se vaše pjesme nastavljaju na dalmatinsku narodnu tradicitju, koja se počinje sve više eksploatirati u zabavnoj industriji. Hoće li prevelika komercijalizacija, primjerice, klapskog pjevanja, ubrzo početi srozavati njegovu kvalitetu?

Ne da nemam straha nego mislim da je krajnje vrijeme bilo da se, pojavom Gibonnija, revitaliziraju dalmatinske klape, koje su godinama bila na marginama glazbenih zbivanja, a pozitivan rezultat toga je i osnivanje novih, mladih klapa koje njeguju ljubav prema dalmatinskoj pjesmi. S druge strane, pojam klapskoga pjevanja treba uzeti uvjetno, jer način na koji danas pjevaju klape Cambi i Fortunal nije klapsko, nego je to vrlo profesionalan rad pod strogom paskom. Riječ o talentiranim, školovanim ljudima, koji svaki dan održavaju probe, idu na turneje...

Dakle, nastupila je era kada su se klape napokon počele vrednovati na pravi način, za razliku od prije, kada su bile izolirane na Omiškom festivalu. Klapsko se pjevanje mora njegovati jer ono korespondira s našom etnoglazbom, narodnim napjevima i dalmatinskom pjesmom. Međutim, jasno je da to ne smije izaći iz nekakvih zadanih okvira kvalitete, izvornosti i nekakva sklada, i najmanje mi je stalo da se takvo nešto dogodi. Apsolutno se slažem da se to ne bi trebalo komercijalizirati na način da ta glazba skrene nizbrdo, ali ono kako se sada radi - to pozdravljam.

Drugo je sad pitanje kako to medijski izgleda. To je stvar svake pojedine klape, stvar njihova htijenja. U to ne bih htio ulaziti jer svaka klapa ima svoju viziju. Ali neka ih...

Splitska estradna scena čini se vrlo povezanom, prijateljski i profesionalno. Je li to doista tako ili ipak jedni druge smatrate isključivo konkurencijom?

Meni je teško govoriti uime drugih. Ja sam splitsko dite, koje je glazbeno stasalo na splitskim temeljima, tako da gajim prijateljski i profesionalni respekt prema ljudima koji su se na neki način profilirali u glazbi. Počevši od Zdenka Runjića, Olivera i svih onih ljudi koji su, prema mojem sudu, ostavili dubok trag i koji su mi ujedno, na određeni način, vodilje i velika inspiracija. S većinom njih rado kontaktiram i stvaram jedan Ijudski odnos.

Zavist je osjećaj koji ne poznajem. Svačiji mi je uspjeh drag, veseli me nečija dobra pjesma i njihov uspjeh ujedno je i moj vlastiti napredak.

Nastupila je era kada su se klape napokon počele vrednovati na pravi način. Klapsko se pjevanje mora njegovati jer ono korespondira s našom etnoglazbom, narodnim napjevima i dalmatinskom pjesmom

Gibonni i Oliver svakim novim albumom podižu razinu glazbene kvalitete. Je li teško održavati korak s njima?

Svaki bi pjevač poželio raditi ono što Gibonni radi. On je osebujna glazbena ličnost, koja jednostavno nije za usporedbu jer je izvan nekakvih ucrtanih kategorija i, na kraju krajeva, bilo bi neprimjereno da ga netko sada pokušava oponašati. Oliver i Gibo su vodilje koje grade i profiliraju hrvatsku glazbu jednim drukčijim putevima. Njihova glazba može biti samo podstrek i motivacija svima ostalima da pokušaju jače zaživjeti u glazbi, da više stvaraju. Njihova će muzika biti trajna inpiracija, jer Gibonni ne ostavlja tragove samo u onom trenutku dok stvara. To su tragovi koji će se osjećati desetljećima i na tome će možda počivati buduća hrvatska pop-glazba.

Ja sam, međutim, drugi tip glazbenika i uvijek nastojim da ono što znam, napravim kako najbolje mogu. Po prirodi sam vrlo samokritičan i kada s nečim nisam zadovoljan, uvijek se najprije okrenem samo sebi, a vrlo rijetko kritiziram ono što drugi rade.

razgovarao Marko Podrug

Jutarnji List (petak, 9. listopad 2001.)