|
Često
imamo priliku slušati ili čitati o tome gdje treba svrstavati
neke tipove glazbe i tipove autora takve glazbe. Ruše li se
temelji pojedinih žanrova glazbe suvremenim smjernicama? Ponajprije,
mislim, da bi trebalo razlučiti o karakteru glazbe koju svjesno
ili nesvesno svrstavamo u umjetnost ili u šund.
Zabavna
glazba, koja je ujedno i najeksploatiranija u medijskim i kritičarskim
krugovima, stvara se većinom radi komercijalnog odnosno financijskog
uspjeha i samim time slijedi glazbeni ukus onih koji je slušaju
odnosno onih koji posrnu rukom u džep za novačanicom kako bi
kupili neki CD ili otišli na neki koncert. Kakva je kulturna
razina ljudi, takva je više-manje i estrada. Ukoliko ljudi odbace
neki tip glazbe, misleći da je to loša muzika, time će i autori
dotične glazbe malo popraviti kvalitetu ili će se potpuno preorjentirati,
a samim time i izvođači će se prilagoditi ljudima o kojima uvelike
ovise jer oni su ti koji bi trebali odlučivati. Osobno mislim
da je pogubno kada estrada utječe na kulturu ljudi. Ključ treba
tražiti u sasvim drugim okvirima. Slušaoci su ti koji trebaju
definirati ili barem postaviti neke margine estradi. Nije li
vrijeme da svi zapitamo kakva je naša kulturna svijest i imamo
li uopće kulture.
Klapska
glazba po svojoj je definiciji nešto sasvim drugo. Ona nikako
ne bi smjela slijediti puteve bilo čijeg financijskog uspjeha,
a ponajprije onih koji tu glazbu danas stvaraju. Autori klapske
umjetnosti danas još uvijek imaju čvrste oslonce u velikanima
poput maestra Ljube Stipišića, Dinka Fia ili Krešimira Magdića.
Veseli me što takvih autora ima još mnogo u kojima mlađi mogu
tražiti učitelje i uzore. Oni su ljudi koje treba pitati kojim
putem treba nastaviti klapska pjesma nakon njih. Sasvim je sigurno
da je odgovor tradicionalni pristup. Dozvolimo li da klapski
autori uđu u sferu estrade, srozavat ćemo nivo ne samo klapske
umjetnosti nego i hrvatske nacionalne kulture.
Učestalo
slušam o tome da je marginalizirana hrvatska kulturna baština
na "nekolicinu" zaljubljenika i entuzijasta i da je
kao takva nepopularna. Možda su u pravu, ali to upravo potkrepljuje
ove moje redove. Malo je danas ljudi koji razmišljaju na ispravan
način. Dozvolimo li da slavonski tamburaši počnu pjevati francuske
šansone, kajkavske popevke da počnu ličiti na crnačke duhovne
pjesme i neka klape počnu njegovati popularne estradne pjesme,
makar bile od Olivera ili Gibonnija (da ne idem dalje prema
onima koji su i za estradu netalentirani), dobili smo ništa
drugo nego kaos i neminovan pogreb hrvatskoj kulturi.
Publicitet
je, jasno, uvijek dobrodošao, pa tako i klapskoj umjetnosti.
Ona treba ljude, sasvim sigurno, ali one koji već jesu odnosno
one koji su spremni naučiti njene korijene i od njih neće odstupati.
Takav publicitet je zdrav i uvijek ga pozdravljam. Budemo li
proširivali klapsku građevinu sazidanu na njenim jasnim temeljima
na ono što je za takvu vrstu umjetnosti šund, jednog dana temelj
više neće biti dovoljno jak i sve će se srušiti. Zatim će doći
do izgradnje novog temelja koji nikome više neće biti jasan
i doći će do učestalih pojava izvođača koji će novokomponirane
pjesme pretočene u nekakvo kvazivišeglasje popratiti električnim
gitarama, saksofonima i harmonikama. Ljudi će komentirati da
baš dobro zvuči ovaj otpjevani akord, pomno naučen, ali da ipak
nisu baš jasno čuli što je otpjevano jer je harmonika baš u
tom trenu počela poskakivati.
Zašto
ne uvedemo synthesizer u tamburašku glazbu? Ili recimo ne priredimo
svojevrstan spektakl da u Hrvatsko narodno kazalište u Splitu
dovedemo Vucu da otpjeva neku od svojih pjesama u pauzi između
dva čina Verdijevog Nabucca? Razmislimo o tome da li je to ono
što želimo. Kultura svakog oblika ima svoje temelje i samo u
tim okvirima smijemo djelovati. Ukoliko se neki od njih marginaliziraju,
to nije alarmantno stanje kulture nego ljudi koji sasvim sigurno
nemaju smisla za tu vrstu kulture. Sasvim je sigurno da je marginalizacija
puno bolja opcija od popularizacije bez kulturološke svijesti.
Tek
kada ljudi budu komentirali sa zgražanjem kakav je apsurd neka
klapa učinila obradom neke Severinine pjesme dostigli smo jednu
kulturnu razinu koja je nužna za ispravno funkcioniranje glazbene
kulture. Lako je preslušati brojne izdane CD-e nacionalnog folklornog
ansambla Lado i već zaključujete... Razno raznim utjecajima
estrade ili bilo kakvim drugim strujama niti traga. Oni moraju
očuvati narodnu baštinu onakvom kakva ona jest, izvorna. Trenutno
ne vidim kompetentniju osobu koja isto može potvrditi i za tamburašku
glazbu, od maestra Bože Potočnika koji djeluje i u okviru ansambla
Lado. Čovjek je predan svome radu i čitav mu se profesionalni
život kretao u tradicionalnom, po nekima marginalnom, smjeru.
Takvi ljudi su nam potrebni u kulturi.
Festival
dalmatinskih klapa u Omišu isto tako zna biti na udaru najrazličitijih
tektopisaca jer ništa ne čini kako bi proširio publicitet klapskoj
pjesmi. FDK-u treba odati nužno priznanje jer imaju veliku zaslugu
što su klapsku kulturu održali u okvirima tradicije i učili
današnje autore i skladatelje kakav pristup moraju gajiti kako
bi se i sutra moglo uživati u skladu dalmatinskih harmonija.
Zašto se ne bi sam Festival održao u Splitu na stadionu u Poljudu
ili u Zagrebu na Maksimiru gdje može stati nekoliko desetaka
tisuća posjetitelja umjesto njih petstotinjak koliko ih se okupi
na malenom omiškom trgu na finalnoj večeri muških klapa?
Prvo,
Festivalu dalmatinskih klapa mjesto je, jasno, u Dalmaciji,
a budući da je sam Omiš razvio tradiciju, apsurdno bi bilo to
mu oduzeti. Može se organizirati drugi Festival klapa u nekom
drugom gradu, što se i čini, ali neka im Omiš bude uzor što
se tiče očuvanja tradicije. Drugo, kada bi se to održalo na
stadionu, opet bi se vratili na kulturni nivo ljudi koji bi
došli slušati, i vjerojatno ne bi prošlo mnogo vremena da netko
upali bengalku i počne s "valovima". Onih spomenutih
petstotinjak ljudi na finalnoj večeri samo je kulisa svega.
Isti broj mjesta čeka posjetitelje i svih ostalih festivalskih
večeri, ali... Mjesta uvijek ima. Zato jer na te večeri dolaze
oni istinski zaljubljenici u klapsku pjesmu. Na finalnoj muškoj
večeri, prava je umjetnost doći u publiku. Prvih nekoliko redova
uzvanici su brojni političari i predstavnici sponzora koji za
klapsku pjesmu mare jednako koliko i bugarski pastiri za pad
vrijednosti dionica neke organizacije u Južnoafričkoj republici.
Zbog takvih ljudi koji se redovno pojavljuju u velikom broju
kako bi se istakli pred TV kamerama, zaljubljenici vani slušaju
razgovore prvih redova dok traju klapske skladbe.
Što
bude manje tih "prvih" redova, a više onih otraga,
koji znaju i koji cijene umjetnost onakvom kakva je, bolja je
budućnost naše kulture i samog publiciteta. Sasvim sigurno da
su brojni oni koji ne vole uopće klapsku pjesmu kao takvu i
to je njihovo pravo, ali im to ne ni u kom slučaju ne daje pravo
da to svoje mišljenje globaliziraju. Onu drugu skupinu može
se povećavati samo kada oni sami razaberu da li spadaju u "slavnu"
skupinu iz prvih redova ili onu mnogobrojniju skupinu "odozada".
Vrijeme je da se svi iz druge skupine premjeste naprijed, izbace
se prvi redovi, a ostatak postupno popunjavaju oni koji su dostigli
svojevrstan kulturni nivo.
|
