|
Mogu
li dalmatinske klape osvojiti
supermarkete u
kojima
vladaju Bugari i Kubanci
Usvakoj
ozbiljnijoj trgovini nosačima zvuka, od Frankfurta do Londona,
Pariza i Amsterdama, nalazi se polica, široka metar ili dva,
na kojoj su diskovi s bugarskim ženskim zborovima. To je jedna
od najširih polica u sobama s muzikom svijeta i tek je malo
kraća od one na kojoj se nalaze Kubanci. I Bugarke i Kubance
uvijek kupujem naslijepo, po omotnici, intuiciji ili onako kako
mi pokaže visak, jer se radi o tako šarenom i raznovrsnom izboru,
od produkcija iz vremena Željezne zavjese do izdanja prestižnih
edicija, da mi prethodna znanja i world music leksikoni malo
pomažu. Takav način upoznavanja i uživanja u umjetnosti vjerojatno
je vrijedan prezira, ali pristajem i na to, jer mi je čudo tog
svijeta ravno čudu koje sam doživljavao kad sam početkom osamdesetih
nasumce i naslijepo kupovao albume s punk i ska muzikom. Mogućnost
pogreške je i onda i sada bila minimalna, premda su razlozi
različiti. Dok je punk nastao kao posljednji globalni umjetnički
pokret, Kubanci i Bugarke dio su zatajenog naslijeđa svijeta,
koje je stvarano, a da o tome nismo imali pojma.
Tradicija
se javlja kao čin totalne aktualnosti i u sebi nema ničeg arhaičnog.
Međutim, način na koji je nastalo kubansko, a pogotovo bugarsko
glazbeno čudo poučan je jer iznevjerava onaj model koji nakon
godina socijalizma nosimo kao aktivnu predrasudu, prema kojoj
je sve dobro i živo u kulturi nastajalo kao projekat društvene
alternative i undergrounda. Naime, bugarski ženski zborovi,
kojih danas, sudeći po onome što se može naći u velikim glazbenim
supermarketima, ima na stotine, vode svoje podrijetlo iz onog
najvećeg i planetarno najpoznatijeg: Bugarskog ženskog državnog
zbora, koji je u vrijeme vladavine Todora Živkova bio jedan
od najvažnijih partijski sponzoriranih projekata u kulturi.
Njihov izlazak u svijet, najprije u Francusku, dogodio se još
u doba teškoga socijalizma, a Bugarke su u vrijeme političkih
promjena već bile prvorazredna europska kulturna činjenica.
Pjesme koje su slagale u višeglasje tada su, kao i danas, pripadale
isključivo narodnoj tradiciji, bez pokušaja estradnoga osuvremenjivanja.
U toj se priči, naravno, krio i jedan politički ključić, koji
slijede do danas: većina bugarskih zborova u svom repertoaru
ima i pjesme s prostora vardarske Makedonije i smatraju ih,
onako hegemonistički, integralnim dijelom bugarskoga kulturnog
identiteta.
POTRAGA
ZA KLAPAMA U vrijeme kad sam, ostavljen od svih eklekticističkih
rock-trendova s kraja osamdesetih, počeo slušati Bugarke, Kubance,
Arape, Turke, Nubijce i sve Afrikance, Brazilce, Argentince,
Aboridžine, Napolitance, Rome i Srbe s Južne magistrale, Makedonce,
Ruse i ostale, počeo sam kopati i po glazbi koja mi je zemljopisno,
a možda i kulturološki nešto bliža. Skupio sam uglavnom sve
od bosanskih i podgoričkih sevdalinki, najčešće tužan zbog pretjeranog
kavanskog harmonikašenja i produkcije koja je bliska jadranskim
terasama, a međimurski pjesmarij, koji je izvan svake sumnje
fascinantan, mogao sam samo čitati, jer ozbiljnijih nosača zvuka,
sve do revizionističke pojave Lidije Bajuk, jednostavno nije
ni bilo. Međutim, najzanimljivija je bila potraga za klapama!
Njih se moglo naći na sve strane, od uvodnih napjeva u hitove
splitskih festivala do nevjerojatnih kompilacija na kojirna
je u klapsku formu utjerivano sve i svašta, a najviše i najčešće
trećerazredni šlageri iz pedesetih i šezdesetih godina. Najteže
je bilo naći izvorne pjesme, pogotovu one koje se ne pjevaju
na drugarskim večerima i nisu kodificirane na nacionalnim smotrama
folklora.
Prvi
zaključak koji mi se nudio ticao se naprosto nevjerojatnog nesporazuma
između talenta i ukusa, koji je obilježio većinu onoga što se
po domaćim trgovinama moglo naći. Očito je da se u tim dalmatinskim
zborovima samo dar prenosi s koljena na koljeno, ali ne i odnos
prema dobroj pjesmi. Zloupotrebljavajući svoje bogomdano umijeće,
koje u odnosu na Bugarke sigurno nije druga liga, ti kršni i
ponekad genijalni tenori i baritoni s Jadrana bili su spremni
otpjevati svaku budalaštinu i u višeglasje složiti i telefonski
imenik, samo ako je taj imenik pobijedio na nekom festivalu.
Po tom nedostatku samopoštovanja, a vjerojatno i kulturne samosvijesti,
nevjerojatno su slični najpoznatijim bosanskim sevdalijama.
KONFEKCIJSKI
PROIZVODI Međutim, prije nekoliko godina pojavila se klapa
Cambi, utemeljena još 1986, s albumom bez imena, na kojem su
bile dramatično moćno otpjevane neke od najljepših dalmatinskih
klapskih pjesama. Osim što mi je taj disk postao jedno od onih
nekoliko privatnih kulturnih dobara koje bih sa sobom nosio
na kraj svijeta, on mi se učinio kao mogući kodeks toga kakve
i koje klapske pjesme trebaju biti otpjevane i snimljene da
jednoga dana zasluže svoje mjesto u berlinskoj prodavnici muzike
svijeta. Nakon Cambija, u svakom slučaju, klapski albumi morali
bi se zauvijek promijeniti i prilagoditi nekolicini pravila
koja je Rajmir Kraljević, svjesno ili nesvjesno, otkrio na
tom CD-u. Prvo je pravilo da okosnicu moraju predstavljati izvorne
pjesme. Drugo pravilo, koje djelomice demantira prvo, jest da
postoje tekstopisci i glazbenici koji mogu pisati za klape i
to trebaju i činiti, jer nije riječ o striktno shvaćenoj tradiciji,
nego o individualnom talentu stvaranja tradicije, onakvom kakav
vlada portugalskim fadom. Treće pravilo je da se estrada u sve
to ne bi smjela petljati.
No,
na žalost Cambi se na svom narednom nosaču zvuka neće toga držati,
Rajmir Kraljević će se malo zaigrati, pa će posložiti CD od
obrada Gibonnijevih pjesama, koje će na trenutke više zvučati
kao konfekcijski proizvod ljubljanskog New Swing Quarteta, opterećen
neprimjerenim prizvucima gospela i lišen one potresne magije
koja je vladala antologijskim izvedbama "Sutra će te ponit",
"Vozila se po moru galija" ili "Dalmatino, povišću
pritujena". Na novoj ploči Cambi savršeno pjeva, ali mene
za to baš i nije briga, jer mi do izvedbenog savršenstva nikada
nije puno stalo. U iskrenom falširanju, oskudnom glasu i promašenom
tonu umjetnost boravi često, ali nje nikad nema u praznoj genijalnosti.
Pada mi na pamet jedan davni koncert Alvina Leeja s kojega su
jedni izlazili zažarenih očiju i potpuno opčinjeni najbržim
gitarističkim prstima nakon ukazanja Isusa Krista, a drugi su
bili savršeno ravnodušni, jer je furiozni Amerikanac svirao
bezvezarije. Rock and roll nije utrka na sto metara niti je
umjetnost natjecanje u lijepom pjevanju. Eto, zato su obrade
Gibonnija potpuni promašaj.
Druga,
meni skoro jednako draga i važna, ženska je klapa Cesarice.
Po visokoj estetiziranosti, izvanrednom pjevanju i ozbiljnom
umjetničkom vodstvu Bojana Pogrmilovića, Cesarice bi se mogle
smatrati ženskim Cambijem (kao što bi i Cambi mogao biti muške
Cesarice). Ali i Cesarice su, nakon izvanrednih izvedbi nekolicine
tradicionala i novijih klapskih pjesama, zagazile u nešto što
je opasno i sumnjivo. Na svom drugom albumu, nazvanom Cesarice
2, snimile su i jednu villanellu, španjolsku svitu i dvije bugarske
narodne pjesme. Sve im to dobro i precizno zvuči, a španjolska
svita je tako fascinantna da ju, evo, i ovog časa slušam, ali
konačni rezultat je bezrazložni bućkuriš i bespotrebno dokazivanje
sebi i svijetu da, primjerice, standard Pilence pee Cesarice
mogu pjevati kao da su jučer stigle iz Blagoevgrada.
Ono
što se događa Cambiju i Cesaricama zapravo je u biti mnogo šireg
problema rasturenog i razvaljenog kulturnog identiteta. Nakon
što su klape desetljećima služile kao estradni prirepak i kao
epizodisti u dosadnim folklornim manifestacijama, Kraljević
i Pogrmilović, zajedno sa svojim pjevačima i pjevačicama, otišli
su u drugu krajnost i od estrade pobjegli u prostore druge glazbe
i identiteta. U biti world musica jest miješanje, prožimanje
i reinterpretacija cjelovite muzike svijeta, ali između reinterpretacije
i ispjevavanja tuđih glasova ipak postoji neka razlika, a ona
najprije leži u razlogu zbog kojeg se tako nešto čini. Stoga
je i gospelizacija Cambija prije bijeg od istine nego neka ozbiljnija
potraga za tim što se dogodi kad se Kaštela sljube s američkim
jugom iz vremena Mahalije Jackson.
BUČNI
PROSJEK U Portugalu je vrhunac pjesničkog samoostvarenja
napisati fado, a onaj tko to dobro učini cjenjeniji je nego
da je dobio Nobelovu nagradu za književnost. Čini mi se da nešto
od tog duha i osjećaja nedostaje najboljim i najozbiljnijim
dalmatinskim klapama. Ljubo Stipišić, Momčilo Popadić, Tomislav
Zuppa bili su ili još jesu ozbiljne kulturne veličine, čija
se djela ne moraju i ne trebaju verificirati u akademijama i
antologijama, a Jakša Fiamengo je napisavši tekst za pjesmu
"Sutra će te ponit" stvorio nešto genijalno, što je
starije i veće od njega i njegovog zavičaja. Pa pjesma je nešto
pred čim osjećam najveću zavist, onu koja najbolje slavi velika
djela, a najtočnije ju je odredio jedan dobri sarajevski pisac
govoreći o knjizi "Derviš i smrt": "Genijalna
je to knjiga, tako genijalna da bih pristao da mi sa svakom
njezinom rečenicom raste tumor u glavi, ali da te rečenice pišem
ja, a ne Meša". Eto, nešto slično, premda ne tako samoubilačko,
osjećam prema pjesmi "Sutra će te ponit". Problem
je, međutim, u tome što njezina vrijednost nije verificirana,
pa je možda nisu svjesni ni oni koji je pjevaju, a trebali bi
biti jer je to prvi preduvjet da još jednom bude napisana.
Duž
obale Jadrana i u Zagrebu postoji desetak klapa koje bi na istoj
pozornici mogle nastupati s Cambijem i Cesaricama. Neke od njih
imaju estradni problem, druge imaju problem s umjetničarenjem,
dok treće nemaju nikakvih problema jer pjevaju po konobama i
možda se pojave samo na omiškom festivalu, ali svima njima nedostaje
malo da osvoje one prostore supermarketa, kojima suvereno vladaju
Bugarke i Kubanci, gdje svoje zasluženo mjesto imaju Esma Redžepova,
orkestri Bobana Markovića i Pejata Sejdića i gdje još vlada
dobri duh globalizacije. Ali to malo što svima nedostaje najčešće
nije u novcu, marketingu ili umjetnosti, nego u glavi. Stari
dobri Ibrahim Ferrer danas svijetu svira i pjeva isto ono što
je nekad svirao i pjevao dvojici, trojici svojih prijatelja.
Nitko mu nikad nije objasnio pravila estrade niti smisao visoke
umjetnosti. Bugarke danas pjevaju ono isto što su prije dvadeset
godina pjevale Todoru Živkovu i nije im ni na kraj pameti da
se raspituju o modernim trendovima. Majstori fadoa ili fadoini,
oni veliki, pjevaju u apsolutnoj i pobožnoj tišini portugalske
krčme, jer dok traje fado, ne smije se čuti ni najtiši šapat.
Takvo je, naime, pravilo i samo su uz njega te pjesme mogle
postati velike. Naša su pravila drukčija. Ona uništavaju sve
što je zbilja veliko i prilagođavaju ga prosjeku, a prosjek
je bučan, puno larma i u časovima kontemplacije zanovijeta jer
se ne čuju glasovi pjevača. Kako bi se i čuli kad ih je ubilo
u pojam.
|
