Koliko je star kamen na kojem je izrasla cijela Dalmacija, toliko je stara i hrvatska kultura, a ukoliko je vezana uz predivan prizor mora, sunca, obale i otoka, onda tu kulturu čini dalmatinsko klapsko pjevanje. Izgubiti to, značilo bi prekidanje svih veza i sjećanja na prošlost i ljude koji su sve spomenuto čuvali samo zahvaljujući ljubavi koju su ponovo ulijevali u nove i nove generacije. Iz iste ljubavi rodio se i Festival u Omišu. Nikada se ne smijemo udaljiti od svoje nacionalne kulture jer time možemo postići jedino gubitak tradicije neprocjenjive vrijednosti. Naprotiv, veliku važnost ima obrada, zapisivanje, te unapređivanje postojećeg. Hrvatska je sa Omišem mnogo dobila... Dobila je jedinstveni muzej specifičnog dijela hrvatske kulture, muzej u kojem se duša stapa sa pjesmom.

Prijateljstvo je jedna od najvažnijih i najvrijednijih stvari koje čovjek ima u životu. Uz njega je i vezana cijela povijest klapa, klapa koje su postojale davno prije samog omiškog Festivala, stotine i stotine godina ranije. Pjesma je najljepši govor srca, srca koje je imalo malo vremena govoriti uslijed nekadašnjeg teškog života. Kada bi se, nakon teška dana, motike spremile u konobe ili izvadile mriže iz mora, prijatelji bi se sastali u konobi ili pored mora i pjesma bi potekla. Upravo ta pjesma predstavlja cijelu pisanu povijest. Koliko je zapravo stara prva klapa u Hrvata? Stara je koliko je staro prvo prijateljstvo i srodne duše iz čijih je srca potekla pjesma...

Djed će pričati svojim unucima kako je on imao djeda i da je navečer piva u klapi, te tako kroz nove i nove generacije djedova i unuka. Zapitamo li bilo koju današnju klapu o njihovom nastanku, odgovor će biti identičan. Svi su oni stari prijatelji, a pjesma je samo dio njih.

Zamislimo li zalaz sunca na obzorju, kamenu uvalu koja se sjaji usred crvenila neba i plavetnila sa mirnog mora, pravom rječju bonace, brod i dim sa obližnjih gradela čini se da ništa ne može biti ljepše. No, kada se sa zvukom zrikavaca spoji i pjesma klape onda tek nastupa čarolija, raj kakvog na svijetu nema. Treba li zapitati djevojku kojoj je klapa zapivala ispod ponistre, kako se osjećala? Odgovor znamo i sami...

U svu ljepotu klapske pjesme, danas se svi mogu uvjeriti kada dođu u Omiš, dok se nekada, uz mnogo sreće, moglo slučajno naletjeti na mjesto gdje neka klapa pjeva. Prije tridesetak godina, točnije 1966, došlo se na ideju da se pokuša okupiti barem dio brojnih klapa. Ta ideja imala je za posljedicu i otvorenje prvog Festivala, kao mjesta godišnjeg okupljanja klapa. Sreća je dopala Omiš, da bude tradicionalni domaćin, domaćin svim zaljubljenicima u pjesmu, koji makar i kao slušatelji dolaze uživati dušom i srcem. Premalo je riječi kojima se najljepše može opisati zvuk koji odjekuje malenim omiškim trgom, trgom sv. Mihovila. Onaj koji to nije doživio, teško si to može dočarati. Lijek svakom srcu i odmor svakoj duši otvoreni su svakome. U Omišu se u doba trajanja Festivala svi možemo uvjeriti u nepregledno kulturno bogatstvo koje se slijeva u taj mali obalni gradić podno Mosora, te pravu istinitost ovih riječi.

1967. pokrenut je prvi Festival, Festival koji je po svojoj starosti kap u moru prema starosti postojanja klapa, no i ta kap je, u ovom slučaju, jednako važna kao i cijelo more. Ta malena kap pruža nam iz godine u godinu jednako koliko i cijelo more, pruža nam sve ono o čemu je malobrojna skupina ljudi sanjala tridesetak godina ranije, kada je cijeli Festival pokrenut. Iz brojnih pisanih dokumenata, kao i iz usmene predaje, dolazimo do činjenice da je, pored predstavljanja dijela hrvatske kulture, omiški Festival imao još jednu ulogu. Riječ je o zaštiti tradicionalnog dalmatinskog klapskog pjevanja i cijele hrvatske izvorne kulture od bezobzirnog i namjernog pokušaja prodora srpske, strane nam kulture. Zbog svega spomenutoga, hvala ti Omišu!

Mali brod koji je zaplovio 1967. sada je već stasao u veliki jedrenjak kojeg se teško može potopiti, čak i kada više ne bi bio okružen onom početnom ljubavlju i vjerom. Budući da bez njih i ne može i ne smije ostati, naš hrvatski omiški jedrenjak ima sigurnu budućnost i jedino što mu od srca možemo poželjeti je:

PLOVI NAM, PLOVI, BRODE OD OMIŠA... STOTINE I STOTINE GODINA...