Taj je grad mjera klapskog pjeva; već sama činjenica da si pjevao na
pozornici na Pjaci ili Pjaceti uspjeh je za klapu i podatak za hvalu,
koji se rado stavlja u klapske kurikulume

Čep od pluta u središnjoj rupi compact disca na kojem je fotografija povijesnog Omiša, ovogodišnji je znak prepoznavanja Festivala dalmatinskih klapa u Omišu, gradu od pjesme na ušću Cetine u more, rijeke koja grad knezova Kačića i dijeli i spaja s glagoljaškim poljičkim Prikom. Riječ je o još jednopj grafičkoj mudroliji kipara Kažimira Hraste, koji je Festival klapa podario nizom originalnih plakata na temu asocijacija iz ozračja bogatog arsenala Dalmacije, pa je na njegovim plakatima bilo i majica na rige i bova, i kolona i gradina, i tiramola i električnih žica u obličju notnog crtovlja, i mikrofona i bata od zvona u ustima klapaša. A sve s mirisom friškina i vina, konoba i pjac(et)a, rastvorenih balkona i ponistri s griljama. Sve što je živo i neživo, pokretno i nepokretno nasljeđe Dalmacije, vidljivo i funkcionalno, i danas u aktivnoj uporabi.

U tom ozračju odvija se 43 festival dalmatinskih klapa, u okviru njega u 17 koncertnih večeri (11 u Omišu, a šest u disperziji – Blatu na Korčuli,  Bolu na Braču, Vodicama i Opuzenu) nastupa u sedamdesetak klapskih sastava (47 u konkurenciji) s ukupno (kad se iz večeri u večer sve skupa zbroji) oko 1.800 klapaša! Klapska je obitelj znatno veća, ali Omiš pod svojim povijesnim grbom sa znakom križa i buzdovana (grb grada ujedno je i trajni znak festivala) svake godine okuplja ono najbolje, skorup klapskog pjevanja. Dakako, tomu prethode večeri i večeri odabira klapa, audicija na terenu od Istre do Astareje, od Zagreba do otoka, razgovora i pregovora, pokusa i spontanog pjevanja pod voltima, nas pjacama i rivama, na skalama i pod ponistrama, u konobama, domovima kulture …..

Klapska terca zapravo i nije obično pjevanje, to je prije svega način života: u širem smislu klapa predstavlja zajedništvo, komorno okupljanje prijatelja, pa nije važno je li u pitanju marenda, briškula i trešeta ili – pisma. U Omišu su entuzijasti daleke 1967. godine osnovali festival i time nisu otpočeli samo jednu smotru,  nego učinili da se festivalizira i Omiš i cijela Dalmacija, da klapska pjesma poteče iz klapskih glasnica poput vina iz mišina i to da ne bude povlastica samo unutar Dalmacije, nego da se pjeva na svim kontinentima, gdje god ima Dalmatinaca, ali i onih koji vole Dalmaciju i njezin tip pjesme, glazbeni endem podneblja. Omiš je taj koji s timom stručnjaka tu pjesmu čuva i usmjeruje, osluškuje u izvornim akordima i mjeri prema vremenu sadašnjem, slijedi i nadopunja novima Dalmatinama (Stipiušić), Sudamjama (Tambača), sušnim zikvama (Magdić), golubicama (Fio) ….., ostale da i  ne brojimo.

Omiš je mjera klapskog pjeva, kako u vrsnoći glazbene artikulacije tako i u melografskim istraživanjima, obradama, novouglazbljenim prinosima. Već je  činjenica da si pjevao napozornici na Pjaci (Trgt sv. Mihovila) ili Pjaceti (Trg Stjepana Radića) uspjeh je za klapu i podatak za hvalu,koji se rado stavlja u klapske kurikulume. U toj obitelji pjesme, svaki na svoj način, mnogi su ostavili tragove, od Runjića i Bebića do Buble i Čačije, od Bezića i Tudora do Bombardellija i Rapanića, od Pere Gotovca, Lesića i Grgića do Šaškora i Anđelka Novakovića (obojici je Omiš podigao spomen-ploče na rodnim kućama) ….. No, uz njih, tu je i niz negdašnjih i aktualnih velikih i malih suradnika, koji danas pod vodstvom ravnatelja Dražana Mladina  i umjetničkog ravnatelja Dušana Šarca skrbe o svemu što je festivalsko.

U Omišu već i sam kamen pjeva, ritmički „orkestrirane“  fuge na drevnim fasadama natopljene su glasovima nebrojenih znanih i neznanih klapaša, a znatan broj njih postigao je i solističke karijere. Od klapa posljednjih se godina ističu „Šufit“ iz Splita i (ženski) „Neverin“ iz Kaštel Lukšića, koji su ove godine odustali od natjecanja i otvorili prostor za nove klape i laureate, koji na tragu povijesnog senzibiliraju vrijeme u kojem pjevaju, a pjevati zapravo i nije drugo nego jedan osobit način trajanja. Uz sjećanje na sjajne klape Trogir, DC, Lučica, Šibenik, Ošjak, Cambi, Linđo, Sinj, Maestral, Zadranke, Luka (ž) ….., a mogli bismo ovom nizu dodati još mnoge, mnoge, koji se predaju pjesmi, ali ne i vremenu.

Pismo moja, hrli tamo, odzvanja i sad Omišem, ali to se čuje i na redopvitom okupljanju klapa u zagrebačkoj dvorani „Lisinski“, koja je svake godine domaćin najboljima. Čakavski klapaši ugošćujU  i kajkavske popijevke, svehrvatski koine odzvanja i ove godine Omišem. Ugošćavale su klape i državnike, bile u Rimu i kod Pape, ali je uvijek u prvom planu bila pisma, dalmatinska s planetarnim referencijama. Ako igdje u Omišu na dodiru slane i slatke vode (a u tom dodiru kao da se događaju čuda, gotovo božanska) ili bilo gdje drugdje organizirano ili spontano čujete klapu, bit ćete povlašteni i za svoj udio u povijesti podneblja, u povijesnosti klapskog pjeva koje je trajno, pa pjevalo se pod omiškom žižulom ili pod Minčetom, na zadarskim bunaqrima ili pred šibenskom katedralom, na blatskom Zlinju ili u pulskoj Areni, na splitskoj Pjaci …..

Koje su klape ove godine najbolje znat, će se u ženskom i muškom finalu slijedećeg vikenda (24. i 25. srpnja) na omiškoj Pjaci. Gracias ago tibi domine quia fui in hoc mundus (Hvala ti, Gosopdine, što sam bio n a ovom svijetu) piše na nadvratku renesansne kuće u središtu Omiša. Kao da je nepoznati vlasnik „kuće sretnog čovjeka“  predosjetio da će pod njegovim pragom pjevati klape.

 A zar nije klapska pjesma, ma koliko bila pučka i komorna, ekskluzivni oblik sreće?

autor teksta: Jakša Fiamengo, "Slobodna Dalmacija" - 19.07.2009.