|
Stil
i duh napjeva što ih danas oživljavaju dalmatinske klape
vuče svoj korijen još tamo iz kasnijeg razdoblja srednjeg
vijeka, iz doba starih dalmatinskih bratovština. U to vrijeme
ti napjevi bili su stopljeni i utkani u uske kamene ulice,
u težačke konobe i u stara ribarska naselja. To su jedini
i pravi ambijenti koji su stoljećima bili prava gnijezda
i izvorišta poezije i napjeva. Izraz, oporosti i surovosti,
osamljenosti i tuge, teškog života tog južnohrvatskog puka,
sačuvan je kao autentičan plod kulture. Pjevači tih starinskih
napjeva bile su male skupine ljudi, koji su se od svijeta
povlačili na neka osamljena mjesta i koji bi satima pjevali
svoje napjeve, često u prisutnosti starosjedilaca svoga
mjesta. Juraj Sižgorić (Georgius Sisgoreus-Šibenik, oko
1420-1509), šibenski kanonik i jedan od prvih hrvatskih
humanista, koji su pisali na latinskom jeziku, napisao je
1487. god. dijelo "De situ Illyriae et civitate Sibenici",
u kojem prvi put navodi svoje dojmove i sjećanja o pjevanju
pučkih pjevača. Tu je posebno važno da Šižgorić piše o pjevanju
tužaljki i naricaljkama, što je potvrda da je žensko pjevanje
u južnoj Hrvatskoj bilo vrlo rašireno. U Šibeniku se pjevalo
osobito za vrijeme vinčanja i ženidbe. Ljudi za vrijeme
rada, kada su okretali žrvanj za gnječenje maslina improvizirali
su (izmišljali su) naizmjenice neke "ekloge",
natječući se, tko će ljepšu i kićeniju pjesmu ispjevati.
Uza sve to pjevali su i razne "kantilene" (poskočnice),
plesali udarajući zemlju nogama, međutim to su bili neoriginalni
motivi koje su prihvatili sa strane i koji su se tijekom
više godina udomaćili. U isto vrijeme, kad je Šižgorić zapisao
prve pouzdanije vijesti o životu lirskih pučkih napjeva,
javljaju se u Dubrovniku prvi tragovi improviziranja napjeva
"po pučkom". Živost puka sjevernijih dalmatinskih
gradova, svojom je prirodnom snagom probila nepredobitne
"mire" i počela je djelovati i pod krovovima bogatih
patricija i buditi im uspavani osjećaj za ljepotu i prostodušnost
pučkog izražaja. Djelovanjem prvih pučkih hrvatskih trubadura
- Šiška Menčetića i Đore Držića - počelo je i prvo improviziranje
pjeva "na pučki način", tako da su se trubadurski
napjevi talijanskog originalnog utjecaja znali točno razlučiti
od onih koji su se spjevali "na pučkom". Osim
navedenog značajno je spomenuti i Hvaranina Petra Hektorovića
(1487-1572) i njegovo "Ribanje i ribarsko prigovaranje",
pa da se odmah uoči kako je to dokumenat neprocjenjive vrijednosti
za život puka. Kod Hektorovića se tada spoznaje i prvo svjedočanstvo,
po kojem se razabiralo na koji način se pjevalo pučke pjesme.
Prve dvije-bugarštice u dugom nizu stihova-pjevali su ribari
svaki za sebe. Iako su te pjesme po svojoj naravi junačke
i polumuške, u kojima se pjevaču daje potpuna samostalnost
i sloboda i nije vezan nikakvim obzirom na druge pjevače,
ipak su to za naš puk prvi putokazi s kojim se je sve načinom
razvijala naša popijevka i kako se došlo do prvih pučkih
napjeva. Napjevi našeg dalmatinskog puka nastajali su istodobno
sa stvaranjem pučke poezije, nastajali su kao odjek i slika
unutarnje vizije svega života i rada koji ga okružuje, zanoseći
se patrijarhalnom prošlošću, a i privodeći je u obzorje
sadašnjice, produhovljujući je humanošću vedra i slobodna
duha. Iz povijesti je dokazano da su pučki pjevači "anonimusi"
i također anonimni stvaraoci poezije i napjeva uvijek slijedili
tradiciju ranijih stvaralaca pjevača, koji su tonalitet
čak i manuelnog rada pretakali u ritmički takt pjevanja.
Ne smijemo zaboraviti, da je i pjesma nastala iz ritmičkog
pokreta i takta manuelnog rada. Kroz sva povijesna razdoblja
kod našeg južnohrvatskog puka provlačio se duh iskonskog
pripadanja jednom drevnom, starom narodu, taj duh koji je
vezivao i još uvijek veže najudaljenija prostranstva, a
svemu je centar čovjek i samo čovjek u svim bojama vremena
i lokaliteta. To je taj naš hrvatski čovjek, naš dalmatinski
čovjek koji živi sa jasnim i snažnim refleksom od davnih
davnina sve do užurbana vremenskog otkucaja sadašnjice!...
Vrhunski
amaterizam i vokalno-glazbena kvaliteta
Ne
smijemo zaboraviti da je amaterizam možda najadekvatniji
dokaz koliko je u neki narod prodrla glazba kao živa potreba,
kao sastavni dio unutrašnjeg pulsiranja i duševne aktivnosti,
i ako dodamo da je amaterizam istovremeno izraz spontane
muzikalnosti, možemo zaključiti da je stupanj razvijenosti
i kvalitete amaterizma u nekoj zemlji najneposrednija informacija
o nivou na kome se nalazi-kao i u kojem intenzitetu-glazbeni
potencijal toga naroda. Dalmatinske klape, u svom postepenom
i polaganom razvoju od arhaičnih spontanih skupina pučkih
pjevača, danas nam se predstavljaju kao vrsna organizirana
glazbena amaterska tijela. U svojoj biti svaka se klapa
predstavlja u svom gradu, mjestu kao istaknuti nosilac amaterskog
glazbenog razvoja i širokog kulturno-umjetničkog djelovanja.
U ovo vrijeme raširenost skupnog pjevanja, a tu se ubraja
kako zborsko tako i klapsko pjevanje, dopire i do najzabitnijih
naselja, pogotovo što danas postoje i najosnovniji uvjeti
za organizirani kulturno-umjetnički rad. Što se tiče djelovanja
dalmatinskih klapa to je dokazano u vrlo gustim i brojnim
nastupima, ne samo na tlu naše domovine Hrvatske, nego i
u zemljama širom svijeta. Stalna vježbanja, česti nastupi,
kvalitetni glazbeni voditelji, te osobito nastupi na priredbama
Festivala dalmatinskih klapa u Omišu, omogućili su klapama
postepeni normalni razvoj i prerastanje u izrazito kvalitetne
vokalne organizirane formacije. Danas su dalmatinske klape
homogene glazbene cjeline, osobito što se tiče intonativne
osjetljivosti, što znači da su sposobne da tonski i intonativno
kontroliraju sve ono što izvode, a i da su sposobne to i
kritički ocijeniti. Bez obzira što je uslijed ovog rata
i nesigurne situacije poremećen kontinuitet spontanosti
življenja dalmatinskog puka, a time i normalno djelovanje
dalmatinskih klapa, nastoji se kako tako stvoriti povoljna
atmosfera kako se ne bi prekinula dugogodišnja nit uspješnog
opstojanja i međusobnog kontaktiranja. Sa ovakovom nestalnom
situacijom amaterizam gubi na širini u razvoju, na spontanosti
i duhu, na zanosu i oduševljenju i zato je potrebno usprkos
svim neprilikama i nedaćama zadržati određenu disciplinu
djelovanja, učvrstiti organizaciju zalaganjem udarnih ljudi
koji se brinu za ono što je najvažnije, za dinar opstanka.
Entuzijasti u amaterizmu danas su rijetki, međutim kod takvih
koji djeluju usađen je dubok korijen u dno njihove ljudske
prirode, njihove želje za stvaranjem, želje koja je stara
kao ljudski rod, neiskorijenjiva kao želja za životom, potencijalna
kao snaga kojom klija sjeme. Takvih ljudi ima u svakoj klapi
i zato ne treba biti zabrinut za budućnost dalmatinskih
klapa i pučkih napjeva.
Veliki
značaj i uloga Festivala dalmatinskih klapa-Omiš
Smisao
i cilj Festivala dalmatinskih klapa iz Omiša manifestira
se već od 1967. godine kao vrlo popularan glazbeno-institucionalan
način djelovanja i radi tih postavki i tih principa održao
se je sve do današnjih dana. Iz godine u godinu organizacija
Festivala bila je sve bolja posebno onda, kada su se točno
odredili sadržaji odnosno programi za svaku izbornu večer,
i kada se u program kao potpuna nadopuna Festivala uključilo
i ženske klape. U programu Festivala dalmatinskih klapa
inzistiralo se je na profesionalnim zahtjevima organizacije
svake klape, jer su samo kao takve mogle opstajati i ispunjavati
zadaću koja se pred njima postavlja. Festival dalmatinskih
klapa nije time utjecao na opstojnost klapa kao spontanih
skupina pjevača i nije poremetio njihov amaterski slijed.
Klape kao skupine pučkih pjevača žive i djeluju u radu volonterski
i s ljubavlju i sa puno duše za svoje napjeve. I zato je
u Festivalu dalmatinskih klapa njihovo djelovanje ocijenjeno
u zahtjevima samo kao u granicama amaterizma i njihove objektivne
muzičke sposobnosti. U takvim prilikama i uvjetima postavljale
bi se za klape objektivne glazbene sposobnosti i određeni
glazbeni zahtjevi. U tome je i maksimalna objektivnost Direkcije
Festivala dalmatinskih klapa prema stručnim zahtjevima koji
se postavljaju ispred svake pojedine klape. Deviza Festivala
dalmatinskih klapa je da svaku skupinu pučkih pjevača treba
krasiti duh stare dalmatinske tradicije, intenzivni i samoprijekorni
rad.
U
ovoj našoj novoj stvarnosti, kada imamo našu domovinu nezavisnu
državu Hrvatsku; klape moraju jedinstveno djelovati sa Festivalom
dalmatinskih klapa, sa njegovom Direkcijom, jer sada smo
svoji na svome i sada je Festival dalmatinskih klapa naš
pravi hrvatski Festival! Izdavanjem impozantnih triju knjiga
Zbornika, u kojima su obuhvaćene sve godine rada od početka
Festivala 1967. do 1992. god. rijetkost je takvih poduhvata
kod nas, jer se time ne mogu podičiti ni profesionalne glazbeno-kulturne
institucije. Osim brojnih omiških entuzijasta amatera koji
godinama uspješno surađuju i pomažu Festivalu, garancija
za trajnost i svjetliju budućnost fešte dalmatinskih klapa
su Leonard Pivčević-direktor, Mihovil Popovac-tajnik, Ante
Novaković, Kažimir Hraste i Dražen Mladin. Poznati glazbeni
stručnjak, etnomuzikolog dr. Nikola Buble umjetnički je
direktor Festivala dalmatinskih klapa, a na čelu Skupštine
Festivala je poznati omiški liječnik, veliki entuzijast
klapske pjesme i veteran grada Omiša, dr. Ivo Šaškor. Veoma
mnogo je onih omiških ljudi koji su uvijek prisutni u Festivalu
dalmatinskih klapa i koji se uvijek nađu pri ruci kada Direkcija
zatreba pomoć. Tim entuzijastima amaterima treba odati veliko
priznanje na pomoći, kako bi Festival prevalio još jedan
korak u svom nesebičnom društvenom i istraživačkom radu.
|
