|
 Poštovana
Gospodo, u nizu lijepih događanja u okviru ovogodišnjeg
Festivala dalmatinskih klapa večeras počinjemo s prezentacijama,
kojih će biti više, s prezentacijama glazbenih izdanja:
skladbi, knjiga o glazbi, kaseta, glazbenih časopisa i drugog.
Ovaj niz prezentacija započet ćemo s upravo danas iz tiska
izišlom zbirkom skladbi dugogodišnjeg vrijednog i vjernog
višestrukog suradnika omiškog Festivala gospodina KREŠIMIRA
MAGDIĆA.
Prijatelje
i zaljubljenike u južnohrvatsko tzv. dalmatinsko klapsko
pjevanje ne treba posebno upoznavati s tim imenom, s tim
čovjekom, s njegovim glazbenim opusom iz žanra dalmatinskog
klapskog pjevanja. Dosta je i samo prelistati sva tri Zbornika
skladbi izvedenih na omiškim Festivalima. Treći će, naime,
Zbornik izići ovih dana, što je, odmah ću napomenuti, jedinstven
slučaj kod nas, primjer zadivljujuće ažurnosti i stručnosti,
odnosno primjer brige, požrtvovnosti, razumijevanja i nadasve
ljubavi prema svemu onome što jest, što znači i što je vezano
uz glazbu, klapsko pjevanje i omiški Festival, ili jednostavno
uz Omiš. Među sudionicima Festivala ponajčešće se čuje samo
ono: »Jeste li bili na Omišu? Kako ste prošli na Omišu?«
Dakle, Omiš je pojam, Omiš je metafora za cjelokupno tzv.
dalmatinsko klapsko pjevanje; moglo bi se reći za 'klapsko
pjevanje' bez ono 'dalmatinsko' ili južnohrvatsko. Sve mi
se čini da će, možda, malo po malo iščeznuti i ono 'klapsko'
pjevanje i ostati možda samo ono 'pjevanje', pjevanje u
kojemu ćemo mi onda tražiti neke naznake ili konture klapskog
općenito i dalmatinskog ili južnohrvatskog klapskog pjevanja
posebno.
U
tim, dakle, Zbornicima susrest ćemo ime Krešimira Magdića
kao pisca teksta skladbi, što je možda najrijeđe, kao zapisivača
tradicionalnih pučkih napjeva, kao obradivača, aranžera
i harmonizatora, kao izvornog skladatelja, kao voditelja
zborova ili klapa, kao člana ili možda jedinog instrumentalistu
uz zbor ili klapu, i u svemu tome uvijek i neizostavno kao
pjevača koji s gitarom daje intonaciju.
Kad
je već omiški Festival klapskog pjevanja pokrenuo ediciju
»LEUT« bilo je posve normalno da se već medu prvim brojevima
u tome nizu pojavi izbor skladbi Krešimira Magdića.
Omiški
se je Festival već odužio, kako rekosmo, svome vjernom i
vrlo vrijednom suradniku tako da je Magdić na Festivalu
imao svoju autorsku večer, i evo mu se ovim izdanjem posebno
odužuje. Mi znamo: što nije zapisano ili registrirano na
ovaj ili onaj način kao da se i nije dogodilo. Stari su
mudro rekli: Soripta manent - Sto je napisano (zapisano)
to ostaje. I zato držim da ovih desetak objavljenih skladbi
iz njegova opusa, a u izboru, s popratnim slovom o piscu
i bilješkama Magdićeva kolege i prijatelja, ovogodišnjeg
umjetničkog direktora Festivala i urednika dvaju Zbornika,
dr. Nikole Buble, važan je dogadaj. Ne treba sumnjati da
bi ovaj dogadaj, s ovom promocijom, bio drag događaj, drag
znak pažnje Festivalske obitelji, što mi je vrlo draga sintagma
koja se sve češće čuje i koja zaista odražava stvarnost
i atmosferu na Festivalu i oko Festivala, bio, dakle, drag
gospodinu Magdiću.
Znamo
sigurno da Magdića ova zbirka veseli; uostalom, trebao je
sa svojim »Linđom«, prošlogodišnjim pobjednikom Festivala,
i sa svojom »Cappellom Ragusinom« sudjelovati u Festivalskim
događanjima ali višemjesečna kruta stvarnost naše Atene,
stvarnost smrti i razaranja zadržala ga je, on je stvarni
i dobrovoljni sužanj svoga i našega Dubrovnika. Ostvaruje
Magdić izreku talijanskog pjesnika: »Da qui provengo e qui
mi tengo« - ovdje mi je korijen i odavde me neće nitko iskorijeniti!
Magdić
je glazbenik, glazbenik ne samo po nervu nego i po ispečenu
zanatu. On je zaista, u koordinatama rečenog, on je dijete
svoga kraja. To se očituje u njegovim skladbama i još više
u njegovim izvedbama. On je dubrovački gospar, dubrovački
trubadur kontrolirane strasti, odnjegovanog iskaza radosti
ili razuzdanosti, u njemu se isprepliću glasi Straduna sa
zvucima iz Male braće, u njemu odzvanja blago opori pjev
izvan Zidina i onaj toliko zamaman s druge strane Jadrana.
Zato ga rado vidimo i čujemo s lijericom i lutnjom, leutom,
zato u njegovim muškim sastavima susrećemo ženski glas u
zamjenu za stare dubrovačke kontra-tenore ili tzv. tenor
altus, europskog ili dubrovačkog kastratu ili tzv. voce
biancha. U njegovim skladbama monotoniju dura razbija česta
upotreba mola, i što je još značajnije upotreba modusa,
koja, gle paradoksa, njegove skladbe osvježava dajući im
patinu staroga, a trajnoga.
Ne
bih ulazio u analizu niti cjelokupnog Magdićeva opusa, niti
skladbi u ovoj zbirci nego radujem se s autorom i čestitam
mu; čestitamo i upravi Festivala na čelu s direktorom gosp.
Leonardom Pivčevićem i neumornim direktorom Centra za kulturu
općine Omiš, nezaobilaznim gosp. Mihovilom Popovcom. Ovom
zgodom sjećamo se i inicijatora niza glazbenih izdanja »Leut«
i urednika prvog broja posvećenog pokojnom Tomi Bebiću s
naslovom »Kaleto moja«, sjećamo se, dakle, gospodina Ljube
Stipišića. O Tomi Bebiću i toj zbirci njegovih skladbi pisao
sam za slijedeći broj »Bašćinskih glasa«.
U
ovakvim zgodama često završavam riječima sv. Augustina:
»tolle et legge« - uzmi i čitaj . Kako se ovdje radi o notama
i skladbama, a pred sobom imam pjevače, završio bih riječima:
tolle et canta - uzmi i pjevaj . Hvala!
|
