|
"No, dečki, hrabro naprijed, naći ćemo se na koroni..."
- nije to bila samo duhovita izreka iskusnog majstora dirigentskog
štapića, nego odraz duha punog optimizma. Veselje nad životom
osjećalo se u njegovim živim očima bez zloće, privlačnom osmijehu
kojim je svakog osvajao, laganom dodiru susreta, uvijek punom
blagosti, u duhu ispunjenom stvaralačkim zanosom, ali i malenim
radostima - trešnjom što se rascvala ispod njegove radne sobe,
ptičicama što su probuđene proljećem bezbrižno cvrkutale. Maestro
je bio bogomdani umjetnik nepresušive invencije, izvrstan pijanist,
iskusni dirigent, ali prvenstveno čovjek...
Boris
Papandopulo rodio se godine 1906. u Honnefu na Rajni od oca
Grka i velike hrvatske umjetnice Maje Strozzi. Ostavši rano
bez oca, povratio se s majkom u Zagreb, u dom Tita Strozzija,
što je značilo u elitnu kulturnu atmosferu Hrvatske. U toj kući
nestora hrvatskog kazališta okupljali su se umjetnici svih pravaca
i smjerova, književnici, pjevači, glumci i likovni umjetnici,
od Miroslava Krleže do Ljube Babića. Sve je to djelovalo na
mladog Borisa čiju su glazbenu nadarenost rano uočili gosti
tog stjecišta muza. Iz tih mladih dana nije kod Papandopula
ostalo samo nešto slika, knjiga ili ugodnih uspomena, nego je
već tada poprimio široki liberalni duh pristupa čovjeku i svim
životnim pitanjima.
Zar
uopće treba spominjati da je njegov studij na Zagrebačkoj akademiji
ili u Beču bio svestran i potpun? Nakon studija, Boris je u
Zagrebu vodio zbor "Kolo" a zatim stigao u Split i
prihvatio zbor "Zvonimir". Boravak u Splitu značio
mu je više od rutinskih proba zbora, uspješnih nastupa i zanosa
za klavirom. U splitskim kulama i tavernama susreo se s izvornim
pjevanjem klapa a u crkvama Varoša i Lučca melosima i harmonijom
crkvenih pučkih napjeva. U dodiru s lim originalnim napjevima,
koje je još prije Marko Kalođera šturo zapisivao u "Svetoj
Ceciliji", snagom genija osjetio je njihov duh, unutarnju
snagu koja ga je uvjerila da bi to mogla biti osnova ne samo
za preradbe pučkih napjeva, nego i za stvaranje vrhunskih djela.
Boris je prerađivao splitske crkvene napjeve, kao božićne pjesme
koje je u obiteljskom krugu znala pjevati njegova majka a on
ju pratio na klaviru. Osim toga, obradio je za muški zbor nekoliko
motela na istim napjevima. Među njima je i "Mala muka"
(Psalam br. 2.). Nakon tih "priprema", Boris je stvorio
jedno od svojih ponajboljih djela: "Muka Gospodina našega
Isukrsta", duboko osjećajno djelo, ali ispunjeno dramatskim
kontrastima. Izvornom splitskom crkvenom melosu Papandopulo
će se vraćati i kasnije u "Hrvatskoj misi", a u novije
vrijeme u "Kantati Gospi od zdravlja" ili u "Poljičkoj
misi". On je stvorio i operu "Marulova pisan"
koja bi trebala poslati redovni ili makar česti udio Splitskog
ljeta. To je njegov dug "bašćini" koju je obožavao,
dug gradu koji je volio i koji je njega volio.
Inače,
Boris je bio otvoren svim novijim pravcima europske glazbe,
dodekafoniji i politonalnosti, sjedinjavao ih s našim folklornim
elementima kao u kantati "Osorski rekvijem". Trajno
u stvaralačkoj groznici, maestro je ostavio brojna djela svih
glazbenih oblika: opera, baleta, koncerata za sve instrumente
od orgulja do timpana, simfonijeta, simfonija, zborova, kantata,
solo popjcvaka, kvarteta, kvinteta, klavirskih skladbi. O njima
će stručnjaci izreći sud, ali već danas može se tvrditi da se
u njegovu opusu nalaze djela vrhunske vrijednosti a mnoga spadaju
među ponajbolja naše glazbene kulture.
I
na kraju: Maestro, korona je nadošla... mir ali i kruna priznanja.
Hvala Ti na osmijehu čarobnih zvukova kojima si obogatio svoj
život ali i život onih koji su ih i koji će ih s ugodom slušati,
hvala na, u potpunosti iskorištenom, od Boga danom talentu,
na bogaćenje naše "bašćine".
|
