|
Drugi i treći Zbornik dalmatinskih klapskih pjesama, uz prvi
objavljen 1979. godine, su kao ruda izvađena iz utrobe zemlje
koja je već pretočena u predmete koje možemo i trebamo upotrebljavati.
Ta utroba zemlje je naša Južna Hrvatska, naše srednjojadransko
priobalje, kopno i otoci, to je Dalmacija, a možda još i šire.
Ruda je već pretočena u predmete, a ti predmeti bi bile sve
skladbe, napravljene, da ne kažem skladane, obrađene, aranžirane,
harmonizirane u stilu, u formi, u žanru klapske pjesme. Kad
kažemo da te predmete, iz te rudače i rude napravljene, te skladbe,
treba upotrebljavati, to bi značilo da bi mnogi, na različitim
nivoima zainteresirani, trebali te zbornike nabaviti, proučiti
ih, i živo ih, i mnogo koristiti uzimajući iz njih skladbe za
izvedbu, za obogaćenje, za proširenje svoga repertoara.
Kao
i inače u životu, u znanosti i umjetnosti malo je što do kraja
dorečeno. Tako je to i kod, upotrijebit ću tu sintagmu, tzv.
dalmatinskih klapskih pjesama. Mi po prilici znamo što je to
dalmatinska klapska pjesma, bolje - napipavamo što bi ona mogla
biti. Ali da jasno, precizno i definirano možemo reći što je
to dalmatinska klapska pjesma, to ne možemo. Zapravo, ni posve
jasno, sigurno i definirano, ne znamo ni što je to klapa. U
posljednje vrijeme, posebno vezano uz Festival dalmatinskih
klapa - Omiš, prihvaćene su neke konstante za klapu. To su:
broj pjevača, raspored glasova, a cappella pjevanje itd. Kažu
da bi se o svemu tome još moglo i trebalo raspravljati.
U
prva dva zbornika, a na poseban način u trećem zborniku u uvodnom
dijelu, a na specifičan način i kroz brojne tabele u njemu,
govori se, problematizira se klapska pjesma, klapa, ona i onakva,
koja i kakva se je pojavila ili pojavljivala na Omiškom festivalu.
Može tkogod reći: pa zar je moguće da se danas, nakon 25, odnosno
26 održanih Omiških festivala i raznih smotra klapa i klapskog
pjevanja, nakon tri debela sveska zbornika sa skladbama i drugih
izdanja, još uvijek ne zna, ne zna točno i precizno, što je
to klapska pjesma, klapsko pjevanje ili i sama klapa. Pa kako
ćemo dalje, gdje smo zapravo došli? Rekao bih, i to upravo možda
i neočekivano, da je to prednost svega toga. Klapa i klapsko
pjevanje, odnosno klapska pjesma, nije nešto dovršeno, dorečeno.
ona nije neka okamina, petrefakt, neki muzejski eksponat. Rekao
bih radije, ona se je, štono danas kažu, formirala u hodu, kroz
stoljeća; ona se je formirala u jednoj regiji ipak relativno
širokoj i, pod nekim vidovima, u isto vrijeme i homogenoj i
nehomogenoj. Intenzitet takvog muziciranja, klapskog muziciranja,
selio se je iz mjesta u mjesto. Hoću reći da su takozvane klapske
pjesme pjevali živi ljudi. Ovo 'živi ljudi' znači bića koja
se mijenjaju, bića na koja utječe stvarnost oko njih i bića
koja utječu na stvarnost oko sebe. Muziciranje, pjevanje, je
jedan od vidova očitovanja života, života živog bića, života
čovjeka koji živi, a rekli smo da to znači: koji se mijenja.
On se mijenja u svom načinu očitovanja prema vani, a to znači
da se mijenja i u svom muziciranju, u načinu kako muzicira:
što svira ili pjeva, odnosno, što je važnije, kako svira ili
pjeva. Ovdje nas zanima kako pjeva. Tako je i tzv. klapska pjesma
nastajala. Kad upotrebljavam ovaj trajni glagol nastajala hoću
reći - mijenjala se je - jer se mijenjao onaj koji ju je izvodio
i publika za koju ju je izvodio; ako je takve publike često
puta uopće i bilo, jer su je, kako znamo, mnogi pjevali često
samo sebi za zadovoljstvo, za gust. Kad kažem 'mijenjala se'
ne želim reći da u tom načinu pjevanja, u tom žanru i repertoaru
nije bilo, ili da nema i danas, nekih čvršćih ili blažih konstanti.
Ovo sve govorim zato da bih mogao reći slijedeće, odnosno da
bih se mogao uključiti u diskusiju, kojoj ovdje i sada nije
mjesto, o budućnosti klapskog pjevanja, klapa, ili vrlo konkretno:
o budućnosti, o tome da li nam je uopće potreban Omiški festival,
potreban ovakav kakav jest, ili možda s bitnim promjenama.
Tzv.
klapsku pjesmu pjevaju živi ljudi koji se mijenjaju i, normalno
je, ako će htjeti i dalje pjevati tzv. klapske pjesme, te će
se klapske pjesme morati mijenjati s njima, a u svim tim promjenama
morat će ostati veza sa starim, s tradicijom, s nekim konstantama,
ako smo konstante otkrili u tim pjesmama, odnosne u tom žanru
pjevanja. Neće to bili izdaja klapskog pjevanja! Ako se ona
ne bude mijenjala ona neće biti živa; ako nije živa ona je mrtva;
onda nam te klapska pjesma mrtva; onda je ona mrtvac koji od
raspadanja počne i zaudarati pa se od njega i bježi.
Sve
su novosti u određenom vremenu i u određenom smislu proglašavane
novotarijama i bile su hereze. Zahvaljujući tim pejorativnim
novotarijama i herezama, koje su s vremenom poslale dobre novosti,
novosti koje osvježuju i oplođuju, nešto je nastavilo živjeti.
I opet ću ponoviti: da bi nešto, iako pomlađivano i na neki
način novo, moglo nositi isto ime, mora imati neke svoje konstante,
ako smo ih i koliko smo otkrili da su to one konstante koje
čine bit nečega. Usporedio bih klapsko pjevanje, ili pak sam
Omiški festival, s kućom koja ima, ili bi trebala imali, zdrave
temelje, zidove i krov, ali prozore i vrata široke i otvorene,
lako da u tu kuću mogu ulazili i izlaziti ljudi i da uvijek
bude puna svjetlosti i zraka. Ali ako se ta kuća pouzdaje samo
u svoje zdrave temelje, zidove i krov, ali je zatvorena, zabarikadirana,
ona je ili zatvor ili beživotni prostor u kome caruje praznina,
ustajalost i memla. Ako se je Omiški festival uspio održati
u dugom, relativno dugom i teškom vremenu, on je, uz neka svoja
lutanja, ipak ostajao sebi vjeran. To znači da je imao zdrave
temelje, zidove i krov i bio je otvoren i pokušajima, eksperimentima,
novotarijama i novostima, od kojih su se neke pokazale pravim
vrijednostima, plodnim osvježenjima. Sve se je to očitovalo
na Omiškom festivalu, činilo ga živim i otpornim, i rekao bih
da mu to, uz mnoge druge vrlo važne elemente, osigurava budućnost,
upravo plodnu dugovječnost. Kako su zbornici i mnoge snimljene
ploče i kazete, samo, na svoj način, zaustavljeni ili naslikani,
preslikani, razumije se tek u jednom, ali vrlo važnom dijelu:
Omiški festival se u njima ogleda. U tolikim skladbama u ovim
zbornicima napipavamo bit dalmatinske klapske pjesme i, kad
mislimo da smo je uhvatili, ona nam ispuže iz ruku. Ima u tome
i draži i izazova. Neka tako, ili slično, bude i nadalje.
Ova
dva zbornika su, uz prvi, kao tri pilastra. Mali, ali dragi
Omiš, svojim Festivalom, na poseban način zbornicima, i još
nekim drugim izdanjima vezanim uz Festival, dao je nepredvidiv,
nezaobilazan doprinos obogaćivanju hrvatske glazbene, a i sveukupne,
umjetničke baštine. Iza ovih zbornika stoji veliki trud. stručni,
organizacijski i materijalni. Hvala svima koji na bilo koji
način stoje iza ovih zbornika.
|
