| |
Stojimo kola majčina kreveta,
slušamo kako mati diše,
sa zvonika rebati ura deveta;
zatim je tiho, ne može tiše!
Saločom idu drhtave sjene,
po krovu zvone kaplje kiše
jecaji
razdiru selu i mene;
zatim je tiho, ne može tiše!
Gledamo nije u njezin krevet,
ne čuje se more ni kaplje kiše,
seli je sedam ljeta, a meni devet;
zatim je tiho, ne može tiše!
|
|