| |
Bura se je razmahola,
a zubato sunce sjalo
po onemu zodnjen vartlu,
di je cvalo i vonjalo
bilo cviće omendula.
Skrivajuć se od starijih
onde smo se nahodili
i parvu smo jubov našu
meu cvićen provodili,
kad su cvali menduli.
Još smo bili čudo mlodi,
rič smo svoju zadovali
da vik ćemo sve do smarti
tot dohodit i pohodit
bilo cviće omendula.
Godišća su pasovala,
na dvi bonde nas odnila;
naša žeja, vrućažeja,
ni se nikad ponovila
meu cvićen omendula.
Ma jo uvik kad san doma,
i kad bilo u godišću,
gren onamo di san proša
lipu mladost, jubov, radost,
usrid cvićo omendula.
|
|