PROLETI VRIME KA U TREN OKA

Igor Brešan rođen je 28. veljače 1951. u Puli. Diplomirao je strojarstvo na Strojarsko brodograđevnom fakultetu u Zagrebu. Bez obzira na zvanje cijeloga svoga života posvećen je novinarstvu, prvenstveno kulturi i humoru, praćenju glazbenih i likovnih događanja. U svojoj novinarskoj praksi, ostat će zabilježeno, objavio je više od 32 tisuće karikatura, mahom portreta. Što se glazbe tiče sa svojim pjesmama nije se samo posvećivao Omišu, već je bio sudionik i Splitskog festivala, Zadarfesta, Melodija hrvatskoga Jadrana, Šibenskog festivala šansone, Međunarodnog festivala šansone u Zagrebu... Na omiškoj pozornici praizvedeno mu je od 1981. godine do današnjih dana dvadeset pjesama, nastalih isključivo na vlastite stihove. Vezano uz klapsko pjevanje objavio je dva autorska CD-a i dvije notografije. Prvi nosi naslov Leti vrime (1985.) Suzy LP 601, a nastavak Proleti vrime (1999.) BeSTMUSIC CD 6018. Stalno je zaposlen u redakciji kulture Slobodne Dalmacije...

Goran Pelaić

DVADESET BREŠANOVIH GODINA U OMIŠU
PROSTOR KAO SUDBINA

Iskustvo, ne samo umjetničko, uči nas da je prostor sudbina, sa svim svojim mogućnostima koje otvara, ali i sa ograničenjima koja nameće; Mediteran je kao klijalište i topionica cjelokupne zapadne civilizacije i kulture poticajniji od mnogih drugih prostora. Djeluje poput magneta koji povezuje obrise krajolika sa melodijom riječi, mirise biljaka sa bezvremenim u životima ljudi. Taj vitalni povijesno-kulturni, mitski i lirski prostor prepun kontrasta, u kome je jasno i jednostavno često vrlo kompleksno, gdje veselje prožima tuga, a sve konkretno krije u sebi apstraktno, za Ijude je toga podneblja ona zweigovska stabilna točka koju će napuštati, ali će joj se uvijek iznova vraćati. I u suvremenom svijetu u kome se, pogotovo na njegovim rubovima, globalnom heideggerijanskom osjećaju bezzavičajnosti suprotstavlja i kao alternativa učvršćuje upravo ukorijenjenost u uži, posebni, partikularni prostor. Zavičajno tu djeluje kao okrepa i podrška. Zavodljiva, jer je svima razumljiva i bliska, ali i opasna, - nije uvijek lako praviti razliku između posebnosti i vrijednosti. Posebnost može postati vrijednost, ali se najprije mora provjeriti. I potvrditi. Stoga su od posebne važnosti procesi koje bi mogli nazvati fermentacijama tradicije: provjerene se vrijednosti ugraduju u svijest generacija, a kroz tu se povezanost sa prošlošću uspostavlja onaj duhovni red prostora koji je obilježen pozitivnim iskustvima što nas čuvaju od slučajnosti, nereda, zbrke.

U glazbenoj baštini Dalmacije klapsko je pjevanje bez sumnje onaj tradicijski izbor kojega su vrijeme i okružje potvrdili kao vrijednost i suglasno preuzeli u sadašnjost. Kao neposredno i ne pretjerano reflektirano ogledalo konkretnog životnog sloga ono uskladištava arhetipske oblike u kojima svaki narod sebe prepoznaje i neprestano ih obnavlja u novom obliku. Svjedoči o dugotrajnom oblikovanju glazbenih intonacija-uzoraka, onih koji, djelomično učvršćeni u sistem, izazivaju emocionalno estetske reakcije i omogućuju identifikaciju. Čine zajednički, prepoznatljivi temelj mnogih individualnosti, tako da su svojevrsna dragocjena grada, ali i autonomna vrijednost koja povezuje prirodno lijepo i umjelnički lijepo. To je svojevrsno pamćenje, sjećanje na prošlost preduvjet svake ponovne stvaralačke individualizacije: u blochovskim, uvijek novim, prividnim reprizama kulturne baštine i vraćanjima na njih iščitavamo nepresušno vrelo recentnih dogadanja. Vraćati se uvijek iznova sebi, tim arhetipskim uzorcima u kojima su nataloženi iskonski, podsvjesni motivi, vraćati se onom kolektivno podsvjesnom koje sublimira stečevine našeg biološkog i povijesnog razvoja, nalaziti energije svoje sadašnjice u baštini kao tradicijskom humusu - znači moći kristalizirati vlastite suštine.

Brešanov je stih i pjev duboko prožet tom općom, poznatom osnovom u koju je autor cijelim svojim senzibilitetom uronjen; odreduju ga njegov genotip i fenotip, šest stoljetna ukorijenjenost obitelji Brešan u trogirski ambijent. Ali, kao da sluti kako se paleta naslijedenih motiva što je čovjek jednoga kraja nosi u sebi ne iskazuje općenitostima; samo se osobnim razotkrivanjem može pobijediti njihova praznina. Stoga uzima svoje blago tamo gdje ga nade, - u sebi i oko sebe. A hrani se onom životnom spoznajom što je Camus definira kao toplinu života i sliku smrti. Bez obzira na to što se ona najčešće manifestira u središnjem, egzistencijalnom čovjekovu osjećaju: - u sferi ljubavi. Priče i motivi vezuju se i za klapski svijet, za sudbine ljudi iz susjedstva, a stih se svojom melodijom i strukturom, formom i simetrijom podvrgava redu koji će, uz starc tradicijske glazbene formule, uvjetovati i glazbeni red. Glazbeno izvire ponajprije iz stiha, iz njegove boje, ritma i intonacije. Jezička je intonacija uvjerljivi izvor za semantiziranje glazbenih struktura. Pridružuju joj se potom i najraznovrsnije odomaćene, afektivne, slikovite i simbolične glazbene formule, zapravo tonski modeli koje Brešan individualizira i u skladu sa svojom prirodom slaže, sastavlja i spaja. Naravno da se formule i ponavljaju, ali, glazba ne može bez ponavljanja. Preko njih se učvršćuje, postaje prepoznatljivom, preko njih gradi svoj most prema primatelju. S druge strane, uvijek ih iznova i napušta da bi se obnovila i učinila zanimljivom. Taj se krug ne zatvara, već otvara, uvijek iznova. Poput prirodnoga disanja, taj kontrapunkt dva isprepletena sloja, daruje glazbi slobodu i ujedno postavlja toj slobodi granice...

Petar Bergamo