Puk naš je nekoć pjevao po poljima, vapeći za kišom, pjevao je u procesijama i konobama, na pirovima i pogrebima, te suosjećajući i istodobno se natječući s pjevom pjevača iz obližnjeg mjesta; prožimao je sve svoje napjeve izvanjskim utjecajima; starocrkveno je pretakao ne samo u pučko- svjetovnu, nego i u osobno- umjetničko. Sa crkvenih korova i profanih prostora, u vrijeme poklada i korizme, ljetnih serenada i razdraganog pjeva u doba jematve, u tužbalicama i u čvrstom pjevu novaka kojeg se ispraća "u službu svijetlom caru", u svim tim pjevanjima, lamentacijama i korizmenim plačevima miješali su se relikti koralnog crkvenog pjevanja, glagoljaških zanosa benediktinaca, utjecaji mediteranske i zabrđanske melodike, ilirskih ushita i varoške kantilene.

Cijeli ovaj povijesni oratorij prešao je preko granica časnih preda ovih najstarijih pučkih pjevača, kojima započinje svaka Festivalska večer u čast nasljedovane, zaboravljene i prisjećane melosne baštinske prošlosti. Stoga i ove godine, naši najstariji pjevaju "na uho", ne uzimajući početnog tona, bez voditelja, tvoreći akorde spontano, vođeni svojim tradicionalnim nagnućem...

Festival zahvaljuje čestitim sijedim grupama, što su mladima, kako pjevačima, tako i melografima, stotine napjeva ispjevali i tisuće pučkih stihova iz škrinje svoje memorije kazivali, te zbog njihove dobrote i povijesnog pamćenja i ovaj Festival dobrim dijelom postoji.